Piše: Emilo Labudović
Pravo na čovjeka dostojnu sahranu koja podrazumijeva i obilježen grob, staro je koliko i civilizacija. Zapravo, tek je takav odnos prema čovjeku, bio on prijatelj ili neprijatelj, posvjedočio da se ljudska rasa stvarno uspravila i očovječila. Čak i u najrigidnijim vremenima istorije, kada su žive ljude nabijali na kolje, razapinjali konjima na repove ili bacali lavovima, žrtve su ostavljane na miru i pokapane, spaljivane ili na način primjeren određenoj kulturi i prostoru „slate Bogu na istinu“. Svaki drugačiji postupak svjedočio je o kulturnoj i civilizacijskoj zaostalosti, nezrelosti ili nedovršenosti određene zajednice i bio linija razdvajanja između napretka i zaostajanja. Naravno, bilo je civilizacijskih cjelina i pojedinih naroda koji su se, naročito prema pobijeđenim neprijateljima, odnosili krajnje varvarski, nehumano, nekad i kanibalistički. Čak je i u mitovima Stare Grčke, kolijevke moderne civilizacije i demokratije, ostalo zabilježeno da je Kreont, kralj Tebe, oličenje krute svetovne vlasti, zabranio sahranu svog protivnika Polinika („ da mu grob niko ne spravi ni ožali“), ali je nakon upozorenja bogova odustao od te zabrane. Nažalost, istorija, ona ozbiljna a ne mitska, bilježi mnogo više ovovremenog varvarizma i zakopavanja protivnika, vojnih, vjerskih, političkih, na neobilježenim mjestima, „psećim grobljima“, itd…
Dakle, sahraniti čovjeka i označiti mu grob sveta je obaveza, prije svega etička i hrišćanska, i oko toga, makar sa stanovišta današnjeg stepena civilizacije, ne bi trebalo da bude spora. U tom kontekstu, nedavna „sahrana“ posmrtnih ostataka vojnika Vermahta koji su, krajem Drugog svjetskog rata, poginuli ili pogubljeni širom Crne Gore i podizanje spomen – obilježja nad njihovom zajedničkom humkom gest je dostojan podrške. Doduše, ima mjesta i prigovoru pobjednika da su kosti pobijeđenih mogle biti pokupljene i, makar i uz svečanost, ispraćene u domovinu, ali…
Ovaj gest, dakle, mogao bi se okarakterisati kao plod promišljene političke odluke koja bi trebalo da pokaže koliko smo se odmakli od osvetoljubivog i pizmičnog odnosa prema neprijateljima. Kažem MOGAO, ali da bi i zaista bio svrstan u tu kategoriju odluka nedostaje mu ono najkrupnije - jednak odnos prema svima koji su, voljom ili nevoljom, zbog pogrešne procjene u pogrešno vrijeme ili prave procjene u pogrešno vrijeme, svrstani među „neprijatelje“ svih vrsta i podvrsta. Tek tada i samo tada, izjava nazovi – predsjednika Crne Gore, zvanog Filip Treći izgurani, da je to „civilizacijski odnos prema posmrtnim ostacima koji upućuje civilizacijsku poruku pomirenja“ imala bi smisla i bila odraz „politike prevazilaženja podjela“, kako dodade pomenuti.
Ali, koliko god ovaj gest aktuelna vlast sa sve Filipom Trećim, izguranim, pokušavala da upakuje u šljašteći ovoj „civilizacijskih poruka“, sve okolo i naokolo ne da govori već vrišti drugačije. Samo desetak kilometara sjevernije od groblja njemačkih vojnika, a jedva nekoliko stotina metara od Filipovog kabineta, pod Goricom, leže ne sahranjeni već zakopani u zajedničku grobnicu, djelimično raskopanu i razgaženu moćnim građevinskim mašinama, posmrtni ostaci žrtava, što to ne reći, savezničkog bombardovanja Podgorice krajem Drugog svjetskog rata. Njih više nego pet stotina, ideološki neobilježene, ona i ova vlast (nema razlike) već duže od sedam decenija neće da sahrani pristojno, obilježi im grob i popiše im imena. Dok još ima živih svjedoka i onih koji ih se sjećaju. A tek čuveno „pasje groblje“ kod Kolašina, pa ina i ina širom Crne Gore. A tek sijaset ni do dan-danas neobilježenih grobova crnogorskih građana rasijanih u rasijanju samo zbog toga što im vrijeme smrti i vrijeme nakon smrti nije dalo za pravo da su bili u pravu. I, kao vrhunac tog „pomiriteljskog i civilizacijskog“ odnosa prema mrtvima, makar u jednom trenutku, dok su bili živi, bili i neprijatelji, jesu stratišta u okolini Blajburga u Sloveniji. Na desetine i desetine hiljada, neki istraživači tvrde gotovo 300 hiljada, već zarobljenih i razoružanih pripadnika četničkih snaga postrijeljano je i bez reda i poretka zatrpano u jame koje su potom prekrili ne „snjegovi, ruzmarin i šaš“, kako bi rekao pjesnik, već trava, lišće, grmlje i – zaborav! Među njima, vjeran njima i svojim uvjerenjima, vjeran zakletvi koju je dao kralju i Otadžbini, leži i moj pokojni đed Labud. Kao što njegov otac Miro leži zakopan ali ne i pokopan i opojan negdje u guduri Neđmeđera i kao što se ne zna groba ni ukopa ni njegovom ocu… i sve tako dok nas porodično pamćenje služi. A svi su se, na svoj način i u svoje vrijeme, borili za slobodu i Crnu Goru, doduše za jednu drugu i drugačiju ali bez koje ne bi bilo ni ove kojoj, na žalost i sramotu, predsjedava Filip Treći, izgurani.
I tako, u rodoslovu moje familije ja sam prvi koji je sahranio oca i zna gdje mu je grob. Ali, i to tek nakon decenija i decenija, na mom porodičnom groblju u Šekularu stoji ploča i na njoj slika, pored očeve, koje me podsjećaju da je i moj otac imao oca i da je njegov otac imao oca i da je… samo su grobovi prazni. I kao što su oni prazni, negdje i u dušama našim duva promaja i trule pokidane grane našeg porodičnog stabla. A Filip Treći, izgurani, tvrdi kako se „zna ko je bio gdje i kako, ali se takođe u generacijama u kojima smo i koje slijede, mora obezbijediti sklad svih za dobru budućnost svih“. I zna se, tačno je, ali zar nije vrijeme da se, zarad te budućnosti, istorija i to gdje je ko bio ostavi – istoriji. Ili će, dok je svijeta i vijeka, Filip Treći, izgurani, ponovo povampirivati „četničke horde“ koje otud od Blajburga zveckaju svojim satrulim kosturima i opet jurišaju na Crnu Goru, Filipovu.
Grobovi, ma čiji bili, nijesu neprijatelji. To su samo živi ljudi, a kategorija „neprijatelj“ nije definisana matematičkom preciznošću već, naprotiv, zavisi od vremena i prostora, istorijskog. Tako vrijeme donese da Filip Treći, izgurani, sljedbenik i baštinik partizanskog nasleđa, danas sahranjuje vojnike one vojske protiv koje su se borili i ginuli ti isti partizani. Zbog civilizacije i sveopšteg izmirenja, kaže. Ali, baš zbog tog sveopšteg pomirenja i „politike koja će prevazići podjele“, Filipu Trećem, izguranom, ni na kraj pameti nije da dostojno sahrani i grob im obilježi stradale pod Goricom, stradalnike „pasjeg i pasjih grobalja“, nesrećnike Blajburškog masakra, itd, itd… Jer, koliko god je sahrana njemačkih vojnika bio dug civilizaciji i „opštem pomirenju“, Filip i Filipovi najmanje toliko su dužni i sopstvenom narodu.
I zato, neka bude i neka ga groblje njemačkih vojnika jer, rekoh, grobovi nijesu neprijatelji. Ali, šta je sa grobom đeda moga, Filipe? Ili će on, a s njim i ja i svi njegovi, dok nas ima i dok trajemo, biti neprijatelji koji nijesu vrijedni „da grob im niko ne spravi i ne ožali“???