Piše: Janko Jelić
Negdje u vremenu ropstva pod Turcima stvorena je Crna Gora. Ali ne kao država, već kao ideja države, kao materijalizacija slobode, ili borbe za slobodu. Ona je bila zbjeg, bila je katun, bila je mit, bila je pleme, ili plemenski savez, ali nikako ne država. Bila je nešto više i u etičkom smislu bolje od države. Bar se takva činila pjesnicima koji su ostavili najpouzdanije tragove o njenom postojanju. Ta i takva Crna Gora je kroz nekoliko vjekova borbe za slobodu rađala Njegoša, da bi onda u jednom trenutku on rodio nju. I tu je njen vrhunac i početak njenoga kraja. Tu je početak njenog mučnog i neuspjelog pokušaja da postane ono što joj po prirodi nije bilo namijenjeno, a to je da bude plod dogovora i kompromisa nekakvih stranih i domaćih elita, da bude ono što se danas u svijetu državom zove. Na sreću, ili nesreću, Crnoj Gori to nikako nije uspjelo niti se nazire da će joj uspjeti. Ta nekadašnja, počivša i divna Crna Gora bila je jedno od najsurovijih i najnevjerovatnijih mjesta za život. Nije imala granice, nije imala novac, nije imala ekonomiju, nije imala poreze (ili ih bar nije prihvatala), nije imala institucije sistema, nije imala ni formalno uređen sistem, nije imala zakone (osim najnužnijih koji iz života izlaze), nije imala puteve, nije imala gradove, nije imala bogate i siromašne (svi su bili jednaki u gladi i nemanju), nije imala ni grb ni zastavu (bar ne zvanično), nije imala mnogo šta bez čega su i u antičko vrijeme države bile nezamislive. Imala je samo ljude koji su sanjali slobodu i u tom snu krvarili od Vrtijeljke do Vučijeg Dola. Kad je počela da stiče nešto od pomenutih državnih prerogativa Crna Gora, ona prava, ona moćna i neponovljiva, idealna, počela je da umire. A onda je počela da oživljava njena naslednica. Mučenica koja je tragično bila nemoćna pred veličanstvenošću onoga što je naslijedila. Nesrećnica koju su, ni krivu ni dužnu, počeli da siluju, zloupotrebljavaju i nagone različiti kompleksaši, egoisti, pokvarenjaci i samozvanci, domaći i strani. Nijesu je pustili ni da progleda, ni da prodiše, zajahali su je bahati i nezajažljivi i nijesu stali do današnjeg dana. Jašu li jašu, i Crnu Goru, i sve što je u njoj pošteno i odano, i istini okrenuto, i u Njegoša zagledano. Kroz različite ideologije, kroz suprotstavljene političke sisteme i kroz surogate tih sistema, pod vjetrovima istoka i zapada, bez ikakve odgovornosti, jašu, bičuju, mamuzaju i binjaju jedni te isti, siledžije bez pokrića, bez srama, bez prisjećanja da će i oni jednom Bogu na istinu. Kroz njihov maniti galop stigli smo i do toga da je od klinički mrtve Crne Gore napravljen današnji Montenegro. Napravljen je uz larmu i pompu, uz fanfare, nove kič boje, nove himne i grandiozna obećanja o boljem i spokojnijem životu. Toliko ubjedljivo i samouvjereno su nam obećavali naši jahači da im se često omicalo da umjesto Montenegro izgovore Eldorado. Ali, avaj, za deceniju i kusur vremena ni taj Montenegro nije postao ništa što bi bar ličilo na državu. Nijesu tu pomagali ni nove himne, ni novi jezici, ni nove nacije. Jednostavno, ne ide Montenegru ništa osim da prodaje ako je išta ostalo od naše sirotinje i da čeka šta će reći brzojav iz neke strane ambasade. A meni ludome se čini da i nije moglo biti drugačije. Odvojili su naši kauboji za sebe i svoje jahanje malu teritoriju, a nijesu pomislili da njihovi prohtjevi za jahanjem i iživljavanjem prevazilaze i prostranstva američke prerije. Govorili su nam kako u Evropi sasvim mirno i lijepo živi mnogo malih država, ali su zaboravili da nam kažu da se s tim državama ne pitaju bahati razbojnici. Zaboravili su i da sebi napomenu da u malim državama žive i mali ljudi, oni koji se bave svojim poslom i zanatom, koji ne miritaju sa velikim procesima koje ne razumiju i koji ne riču na sav glas na pomen ruskog ili srpskog imena. Zaboravili su da je u malim državama sve malo i da se samo sa malim te države čuvaju i ostaju mirne. A naši jahači ne vole male i skromne stvari. Čak ne vole ni male podanike i izmećare. Oni vole da jašu i mlate po krupnoj stoci, a Crnogorci odista jesu krupni. I tako je propala šansa da Montenegro bude išta osim kaubojskog vašarišta. U nemoći da svoju tvorevinu ičim „održave“, a da sebe učine državnicima i predstavnicima naroda, posegli su naši jahači za poslednjim adutom. Pošto im nije proradila nijedna fabrika čokolade na Cetinju, i pošto im nijesu vaskrsli svi pokojnici koji ih uporno godinama glasaju, odlučili su da naprave „državni udar“. I uzviknuli su: „Ko kaže da nijesmo država!? Jesmo, država smo, jer da nijesmo država ne bismo imali državni udar!“ I s tim jedinim dokazom svoje državnosti, institucionalnosti i legitimnosti naši kauboji su odlučili da hapse, ili da prijete hapšenjem. Pomislili su, ako već niko neće da napadne nas (jer već odavno za nas svakoga ozbiljnog boli ona stvar), onda ćemo mi napasti sami sebe, pa ćemo za to optužiti i uhapsiti nekoga. Bilo koga. Ko nam se najbolje svidi, ili ne svidi. Ko nam najviše smeta. Ko nam najbolje bude ličio na neprijatelja. I, naravno, nijesu naši kauboji prvi koji su krenuli putem inscenacije državnog udara i izmišljanja unutrašnjeg neprijatelja, ali su opet zaboravili na problem veličine svoje tvorevine. Velikim državama je dato da organizuju velike predstave poput paljenja Rajhstaga. A malima je ostalo da te predstave odgledaju, pa da se pokriju ušima i ćute. U nemoći da se izbore sa neskladom između u svakom smislu malog Montenegra i svojih velikih ambicija i u nemogućnosti da kod sebe pokažu išta državničko, osim prijetnje policijskom i ideološkom agresijom i gromoglasnom medijskom lagarijom, naši kauboji su od Montenegra napravili nešto što liči na paranoika i hipohondra koji je ubijeđen da ima rak na nozi. I pored toga što su mu ljekari rekli da mu je noga zdrava, on na tu nogu hramlje i u ruci drži testeru u namjeri da sam sebi izvrši amputaciju. Ako naši kauboji krenu u hapšenja opozicije, desiće se upravo to, odsjeći će klecavu nogu na kojoj još uvijek nekako stoji ono što je trebalo da bude država i nepovratno ćemo se svi strovaliti.
Ipak, da budem do kraja iskren, meni se čini da kauboji i glavni jahači nijesu glavni problem ovoga što je ostalo od Crne Gore. Na sreću, njima ističe rok po prirodnim i sociološkim zakonima. Na nesreću, glavni problem dolazi iza kabadahija, oni što idu iza razbojnika, kupe mrve sa stolova, halaču u pohodima i udovoljavaju sujeti naših gospodara. Glavni problem su oni koji su imali obraza da dignu ruku za skidanje imuniteta svojim kolegama, oni koji su svjesni svoje bijede pognutih glava i ćutke istrpjeli da im kolege u lice saspu onoliko uvreda, oni koji znaju da je sve ovo jedna zlonamjerna i opasna sprdačina... Oni jadnici koji slavodobitno seire zbog toga što neće imati protivnika na lokalnim izborima u Nikšiću i što im se smiješi još jedna namještena izborna pobjeda, i oni nesrećnici koji će sjutra izaći na taj cirkus od izbora i glasati za te iste jadnike ne želeći da vide da time glasaju protiv svoje djece i svoje braće. Teško tebi, Crna Goro, sa takvima, čak i kad ovo zlo prođe.