- Autor: Branko Milanović
Kroz većinu tekstova posvećenih izlasku Britanije iz Evrope i dolasku Trampa na vlast provlači se nostalgija za opojnim danima posle Hladnog rata, čežnja za vremenima kada je pobjeda demokratije i neoliberalne ekonomije izgledala kao svršena stvar, a liberalni kapitalizam bio smatran vrhuncem istorije čovječanstva.
Kod mene je to uvijek izazivalo nelagodu. Dijelom zato što u takve prikaze istorije nikada nisam vjerovao, a dijelom zato što je moje lično iskustvo bilo drugačije. Umjesto da prihvatim objavu kraja istorije, završetak Hladnog rata sam vidio kao događaj sa dva lica: dobar za ljude kojima je donio nacionalno oslobođenje i obećanje boljeg života, a traumatičan za one kojima je donio uspon nacionalizma, ratove, nezaposlenost i katastrofalan pad primanja.
Znam da su na moj stav uticali uvjerenje da je posle pada Berlinskog zida građanski rat u Jugoslaviji neizbježan (još se sjećam turobne večere s majkom tog novembarskog dana) i direktan uvid u zastrašujući pad u siromaštvo koji se dogodio u Rusiji početkom 90-ih godina kada sam tamo bio kao ekonomista Svjetske banke. Moj otpor prema trijumfalizmu bio je zasnovan na te dvije okolnosti ličnog iskustva, koje se rijetko javljaju zajedno. Mislio sam da je to razlog moje egzistencijalne nelagode.
Ali čitajući neke knjige, naročito one Tonyja Judta, shvatio sam da ta nelagoda ima dublje korijene. U poplavi literature nastale ili objavljene posle Hladnog rata nisam našao gotovo ništa što bi odražavalo moje iskustvo života u Jugoslaviji 60-ih i 70-ih godina. Nisam se sjećao kolektivizacije, likvidacija, političkih procesa, dugih redova za hljeb, zatvaranja slobodoumnih ljudi i sličnih iskustava o kojima se piše u književnim časopisima. To mi je bilo čudno, jer me je politika zanimala od rane mladosti, više nego većinu mojih vršnjaka u tadašnjoj Jugoslaviji.
Moja sjećanja na šezdesete i sedamdesete godine prošlog vijeka su drugačija. Sjećam se večera i razgovora o politici i drugim zemljama, dugih ljetovanja, putovanja u inostranstvo, zalazaka sunca, cjelonoćnih zabava, epskih fudbalskih utakmica, djevojaka u mini suknjama, mirisa novog stana u koji smo se preselili, uzbuđenja zbog novih knjiga i kupovine mog omiljenog nedjeljnika veče prije nego što će se pojaviti na kioscima… Ništa od toga nisam našao kod Judta, Svetlane Aleksijevič i drugih autora. Znam da su sjećanja često obojena nostalgijom, ali koliko god da sam se preispitivao, to su i dalje ostajala moja dominantna sjećanja. Previše je detalja koje pamtim da bih povjerovao da je sve to „proizvod“ nostalgije. Prosto znam da se sve to dogodilo.
Shvatio sam da sjećanja na Istočnu Evropu i doba komunizma koja danas pune ekrane, knjige i časopise nemaju gotovo ničega zajedničkog sa mojima. A živio sam tamo 30 godina! Znam da moja priča možda nije reprezentativna, između ostalog, i zato što su sedamdesete bile period prosperiteta u Jugoslaviji i zato što je zahvaljujući Titovom pokretu nesvrstanih taj zapećak Evrope imao veći politički značaj nego ikada u dvije hiljade godina svoje istorije – i da neke druge i drugačije priče o „zaostalosti“ i komunizmu imaju pravo da budu ispričane. Ili možda treba više da se potrudimo da izbrišemo svoja sjećanja?
Te drugačije priče je veoma teško ispričati. Istoriju zaista pišu pobjednici, pa ono što se ne uklapa u prihvaćeni narativ mora biti zaboravljeno. Čini mi se da je to naročito izraženo u SAD koje su za vrijeme Hladnog rata izgradile zastrašujuću mašineriju otvorene i prikrivene propagande. Nju nije lako zaustaviti. Ona ne može da proizvede priče koje odstupaju od dominantnog narativa, jer u njih niko ne bi vjerovao, a takve knjige niko ne bi kupovao. Prisustvujemo gotovo svakodnevnom prekrajanju istorije u kojem učestvuju i mnogi stanovnici Istočne Evrope: neki zato što su zaista prošli kroz traumatična iskustva, a drugi zato što sebe ubjeđuju (često uspješno) da im je iskustvo bilo loše. Preostali će se držati ličnih uspomena koje će njihovim odlaskom zauvijek nestati. Njihov poraz će biti potpun.
Na Svjetskom prvenstvu u Lajpcigu 2006. iznenadio sam se kada sam u izlogu neke skromne radnje ugledao sliku istočnonjemačke reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu 1974. u Zapadnoj Njemačkoj neočekivano porazila tim Zapadne Njemačke sa 1:0. Niko od igrača iz istočnonemačkog tima nije postao ni slavan ni bogat. Nastavili su da žive kao momci iz kraja. Pomislio sam da je to mali, jedak, gotovo patetičan pokušaj da se sjećanje sačuva i da se kaže: „I mi smo nešto radili tih 40 godina, postojali smo, život koji smo živjeli nije bio samo besmislen, brutalan i ružan.”
U mojim sjećanjima na to doba posebno se ističe jedan trenutak. Bilo je ljeto 1975. U Helsinkiju se održavala Konferencija o evropskoj bezbjednosti i saradnji, čime je Drugi svjetski rat konačno odložen u istoriju. Nekoliko mjeseci ranije oslobođen je Sajgon. Dok sam na plaži čitao o konferenciji u Helsinkiju, pomislio sam, povezujući ta dva događaja, da u mom životnom vijeku više neće biti ratova na teritoriji Evrope i da je imperijalizam zauvijek poražen. Koliko sam se samo prevario.
Peščanik.net