- Piše: Čedomir Antić
Na Cetinju je proslavljena desetogodišnjica Ustava iz 2007. godine. Prvi crnogorski ustav od proglašenja nezavisnosti predstavljen je tom prilikom kao veliko dostignuće. Profesor Mladen Vukčević, bivši predsjednik Ustavnog suda Crne Gore govorio je o „krunisanju vijeka tradicije“ i o tome kako je Crna Gora slovom Ustava „utvrdila osnove svog uređenja i upisala ga u mapu evropskog pravnog prostora“. Dodao je još i da se „Ustav u proteklih deset godina pokazao kao dobra osnova za primat međunarodnog prava, temelj za unapređenje ljudskih prava, preduslov za međunarodne integracije i oslonac za učvršćenje državnog identiteta“.
Eto, a ja sam mislio da je Crna Gora „stara evropska država“. Kakav to identitet treba nekome ko temelji svoju državnost na kraljevini Duklji? Drevnoj državi velikog ugleda i moći. Suštinski starijoj od Njemačke, Francuske, Engeske ili Španije... Da ne govorimo o antičkoj Prevalitani... Pa zar nije Jovo Kapičić spominjao svoje starorimske pretke? Zar o sebi tako ne misli većina vođa vladajućeg režima? Identitet takve države neočekivano, iz nekih razloga, treba da učvršćuje jedan Ustav.
Poslanik, vječitiji od Crne Gore, Miodrag Vuković, koji je bio i predsjednik Ustavnog odbora, prepoznao je Ustav kao „veliku šansu“. Između ostalog, i „multietničke Crne Gore“. Ali reklo bi se da Vuković u svom velikom pravnom djelu vidi i neke „nove demokratske vrijednosti“ koje ne prihvataju neimenovani građani loših namjera. Čudno je to spominjanje multikulturne Crne Gore. Gdje je to Ustav u praksi afirmisao multikulturalnost Crne Gore? Gdje su prava srpskog naroda Crne Gore? Gdje je ćirilica kojom piše većina građana Crne Gore? Gdje je ravnopravnost svih naroda Crne Gore? Gdje su građani srpske nacionalnosti u velikom broju ustanova ove navodno demokratske države?
I sâm profesor Vukčević, uprkos svečanom trenutku, reče i nešto što bi vlasti, koje su svojim dosadašnjim političkim djelovanjem apsolutno zadovoljne, trebalo da uzmu u obzir. On je spomenuo i da pored pozitivne ocjene Ustava, postoje i njegova „pojedinačna kršenja, učestalo donošenje neustavnih akata, njegova napregnuta tumačenja po mjeri političkih interesa ili potreba“.
Vukčević je među ove zloupotrebe mogao da ubroji i istom prilikom izneseno mišljenje predsjednika Skupštine Crne Gore Ivana Brajovića o načinu kako ćemo (mislim da je subjekat u toj rečenici bio „mi“, a možda je mislio na „državu“) „oprostiti svima onima koji nijesu vjerovali u Ustav i Crnu Goru“.
Koliko se sjećam, Ustav je donesen uz nekakav kompromis. Da li je režim Mila Đukanovića ispunio svoj dio pogodbe oko donošenja Ustava? SAD i EU su bile svjedoci i sporazuma o nekakvim „identitetskim zakonima“ čijim bi donošenjem i primjenom savremena Crna Gora prihvatila svoje istorijsko nasleđe i pružila makar puna identitetska prava svim svojim narodima. Ovi zakoni nikada nisu doneseni.
O čemu onda tačno govore oni koji slave godišnjicu Ustava iz 2007. godine? O velikoj pobjedi države ili o neispunjenim obećanjima, zloupotrebama i atmosferi građanskog rata koji DPS i njegovi prethodnici stvaraju i održavaju otkako su došli na vlast?
Možemo li da kažemo da je Ustav Crne Gore iz 2007. godine trijumfovao i na suđenju optuženima za pripremu ,,državnog udara’’? Kakva je to tradicija koja pokazuje da se Crna Gora od 1909. do danas nije nigdje pomjerila? Sjetimo se samo osnovnih činjenica. Svjedok tražen od druge države zbog zločina. Optuženi – penzioneri, siromašni ljudi narušenog zdravlja. Sudski sistem koji zatvara do priznanja krivice i oslobađa da bi nagradio priznanje. Država u čijem zatvoru postoji samica u kojoj danonoćno svijetle sijalice. Tužilac koji preko ministra unutrašnjih poslova traži od mitropolita da na dan izbora pozove „na mir, poredak i da se mirno prihvati rezultat“, zahvali posle što je mitropolit tako i učinio, dok danas stižu tvrdnje da je i poglavar pravoslavnih u Crnoj Gori učestvovao u ovoj navodnoj zavjeri. Režim izgleda osuđuje brigu crkve o siromašnim vjernicima koji su optuženi, ali ne i osuđeni.
Čini se da crnogorska ustavnost nema lica, samo naličje. Proslava i sudbina optuženih za navodni ,,državni udar’’ jasno pokazuju da je Crna Gora „besudna zemlja“, baš kao i ona o kojoj je pisao Milovan Đilas. Ona ima ustavne tradicije iz 20. vijeka koje su obilježene zloupotrebama i diskontinuitetima. Ako bi željela da izgradi nove, morala bi da uspostavi uzornu demokratiju i pita narod šta zaista želi. Ovako, Crna Gora može da slavi samo dva datuma. Najvažniji – dan ulaska u NATO, kada je Đukanoviću od strane SAD i EU dozvoljeno da, bez starih opterećenja, sve počne iz početka. I naravno – dan aktuelnog najskorijeg izbornog trijumfa (uvijek izvjesnog u ovim nedemokratskim uslovima) koji potvrđuje i opravdava vlast režima šta god on činio i kakva god bila njegova postignuća.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)