-Piše: Elmir Đoković
Postoji li najdraža knjiga? Ne znam tačno šta je pokrenulo to razmišljanje. Nešto jeste. Ljubav prema knjizi? Pisanju? Riječima? Znanju? Sigurno zbog svega toga, ali i zbog nečeg drugog još… Samo ne znam čega. Ali čim o tome razmišljam znači da mi je to važno, da mi nešto znači.
Knjiga može da probudi neka sjećanja kod ljudi, da se dopadne nekome ili ne, da podstakne nekoga na akciju ili razmišljanje, ali može li biti najdraža? Za nekoga je neka knjiga savršena, za nekoga nije. I to tako ide…
Ljubav prema knjigama, čitanju i pisanju navela me je da razmišljam o onoj dobroj knjizi koju svaki pisac traži, kao i svaki čitalac. Naravno, na svu sreću ili žalost, ja sam uglavnom čitalac.
Lično najviše volim knjigu, prozu, pisanu riječ, jer taj način izražavanja najviše odgovara mom senzibilitetu, karakteru, mojoj egzistenciji… Neko više voli stih i poeziju, slikarstvo i slike, neko voli muziku, neko film i pozorište, neko nauku. Sve to zavisi od čovjekovog karaktera i od njegovih unutrašnjih potreba i želja. Ja sam valjda sklopljen tako da je knjiga moj zavisnički momenat. Meni knjiga pruža ono što mi treba, ono što tražim u životu i za čim jurim u svojoj egzistenciji – cjelini. Svaka knjiga za mene ima neku cjelinu, neku sveobuhvatnost. Ima početak i kraj, koji je lijepo uokviren između korica. Ima svoj život, radnju, početak i kraj.
Svaka knjiga je svijet za sebe. Uređen, promišljen. Nije bitno ako je sadržaj neke knjige ekstremno konfuzan, nejasan, ili, prosto, komplikovan. I taj haotičan, čak i protivrječan, nesređen sadržaj, ima početak, kraj, uokvirenost, i on je osmišljen.
Naravno, ne želim da kažem da filmu ili muzici, ili bilo kojoj drugoj umjetničkoj djelatnosti nedostaje ta uređenost i uokvirenost. Ali, kao što sam napisao, meni je knjiga, pisana riječ, prava stvar.
Čitati i pisati, biti čitalac i pisac jeste ideal kome težim, ali koji mi stalno izmiče, poput glave koju pokušavam da zgazim na sopstvenoj sjenci. I to tako ide…
)){kind=small}
