-Piše: Ranko Jovović
Mozrajy Crnogorci vjekovima, ka’ pojedini Crnogorci među narodima. I izmozgali su, nema priče, velika djela među ljudima i narodima, ali današnji Crnogorci mozgaju, da te Bog sačuva — danas mozgaju ljudi - splačine - eto, i to su ljudi, neki ljudi — što rekao onaj pjesnik Vito Markovih - neki LjUDIĆI.
Mozgaju ove splačine, o istoriji, kako oni vele, historiji...
Njihova je istorija historija.
Mozgaju braća i krvnici — tako je nekako pisao PJESNIK MILO KPALj - čovjek za sva vremena, moj prijatelj, prijatelj ljudi.
Ovi što danas barjače i mozgaju, što su gazde i gazdarice nesrećne Crne Gore - krv su popili rođenoj Crnoj Gori, a nama još piju pijani i puni svoje, nečesove historije - Bože pomozi im, ne znaju što čine... Pomozi im, Gospode - UGASI IM MOZGANjE.
UGASI IM TU NEČESOVU ISKRU, koja, bajagi misli i zna... Pomozi i nama, da se oslobodimo te fukarske gospode, što su bez gaća zaposjeli krov Crne Gore i upoganili se, ka’ oni...
Mrze nas, ponekad i vole, iz dna svoje POKVARENE DUŠE... Ovo što pišem, na ovaj0 dan, samo je jedan potez, samo je malo ironije, malo ljubavi i malo jauka... U dubini mojoj ŽIVI U DUBINI LjUDSKOG RODA ŽIVI JAUK ...
Odlazeći, MIODRAG BULATOVIĆ je napisao, objavio, onaj slavni naslov - MEDALjU – ZBOGOM, SVIJETE, KOJI ME NIJESI VOLIO.
Ovo su uklete stranice iz mog novog ROMANA - NI DANA BE3 KAJANjA. Ovo je moj samosmak - jauk za sva vremena.
Što sam živio - živio sam.
Što sam maštao - maštao sam.
Što sam pisao - pisao sam...
Ali što sam VOLIO - VOLIM I DANAS.
Odlazeći - volim, a jauk, jednako guši i truje i mene i tebe, o Čovječe.
A oni neka mozgaju, neka ruše temelje Crne nam Gore, neka ubijaju viteške naše očeve... neka, neka. Rodiće se, pobijediće, naše osjećanje, naša gorska vila opasana GORSKIM VIJENCEM - naša vila, naša sestrica...
Nije ovo pobuna - pobuna je moja POE3IJA koja se valja u blatu, koju pljuju lažicrnogorci, što se ne razumiju u JAUK KOJI MISLI...
Ja sam se hranio ETIKOM, SUNCEM i ZVIJEZDAMA ... Hranio sam se SLOBODOM kao malina, ali su se hranili moji upokojeni, i neki moji prijatelji i neki moji neprijatelji ideološki... Njegovao sam ETIKU, a ona me mučila i muči i danas...
Jednako sam bio prijatelj i sa MILOM KRALjEM i sa MIODRAGOM BULATOVIĆEM ... i sa DANILOM KIŠOM sam pomalo drugovao, pomalo ... ali sam zapalio svijehu, onog dana na sahrani, na Novom groblju u vječnom Beogradu.
Moj DUH reaguje, stvara, piše Poeziju, ali ETIKA ga hrani, nadgleda, bez etike nema Slobode, nema LjUDSKOG RODA. I ovi—oni što mozgaju da unište korijene moje slobodne, borbene mudre Stare Crne Gore svih bratstava i porodica — i oni se etikom kazuju, oni koji mile, puze – oni blebeću o moralu.
Svi Crnogorci mozgaju o GORSKOM VIJENCU, svi se takmiče u mozganju o NjEGOŠU... ali, istina, nema sanjara koji ne piše ponešto za svoju dušu o nastanku tog slavnog djela. Bili oni SRBI, ili nešto slično, svi se oni kite NjEGOŠEVIM djelom.
Dakle - CRNOGORCI SU SRBI ili nešto slično kaže jedna narodna poslovica. U djelima PETROVIĆA stoji, urezano u kamen - da su Srbi. Neki „narcisi“ i oni s licem, i oni bez lica, neki istoričari uličari i pisci uličari, šaraju i pišu, da su nešto slično Srbima, ali nijesu sasvim Srbi, prije su kao neki antisrbi...
Ne valja kad pišu da pišaju - ne valja.
Reklo bi se - BESTIJAJU.
Moja slavna baba STOJA govoraše эa neke zaludnjake po našem monarhističkom, nekad CPPCKOM KOSIĆU - eno ih bestijaju, oni nekolicina tamo kod Julkine kuće...
To se prije drugog rata zvao Srpski Kosić, pamtila je moja baba i pričala mi ponekad, kad se odmarala za tren od svog očaja...
Zapisano u KAMENU.
Crna Gora je bila KAMEN - KAMEN KOJI MISLI. BILA...
A što si se UBRADILA KAO SESTRA VATRIĆEVA - zovem te - danas Crna Gora mi ne odgovara, na te moje nazovi Ispade...
NE MARI NIŠTA DA SE UBIJEŠ, kaže mi onaj moj poznati UNUTRAŠNjI GLAS - normalno unutrašnji, drugog glasa i nema...
Ne znam što zborim - pometoh se pišući romane i bajke.
Pišući Poeziju skratio sam sebi ovaj moj kršteni, sveti život...
„Kad prođe ovo i padnem u tminu
Nek se zna
DA NISAM IMAO OTADžBINU“
BRANA PETROVIĆ
Volio sam i volim ove stihove moga prijatelja, velikog, rođenog pjesnika i čovjeka Brane Petrovića.
(Autor je pjesnik)