-Piše: Krsto J. Pejović
Čovjek je odavno podijelio dan na časove. Kada je koji čas znao je, ali nije mogao da vidi, pa je nagađao. Da ne bi nagađao, izmislio je časovnik. Uz to, javila mu se i misao da bi bilo dobro da se časovnik podigne kako bi ga svako mogao vidjeti i u bilo koje doba dana znati koliko je sati. Toga su se u Moskvi sjetili, pa su pozvali Lazara Srbina da na zvoniku moskovskog Kremlja podigne časovnik.
Postojalo je jednom jedno vrijeme i u njemu jedna jaka vojna sila koja je zaposjela mnoge zemlje, velike i male, pa i onu koja se zvala Crna Gora. Ona ju je preimenovala u Karadag. U toj zemlji bio je i jedan mali grad Podgorica.
Nekoliko vjekova kasnije, u gradu Podgorici odluče da podignu kulu i da na njen vrh stave časovnik. No, on je tada već bio sat, pa i kula bude prozvana Sahat kula (Sat kula).
Neko je nekada na vrh kule postavio krst. Jedni su govorili da je to krst, a drugi da je vjetrokaz. Čudna priča.
Sahat-kula je trajala, pa dotrajala. Tada je odlučeno da se restaurira. I tako bi. Gradske vlasti, ili već ko je nadležan, odluče da na vrh kule vrate krst, koji je tu postojao godinama, decenijama, odnosno više od jednog vijeka.
Podsjetimo se da je prva Sahat-kula na prostorima nekadašnje Jugoslavije pogidnuta u Skoplju 1567-'72. godine. Za nju je sat prenesen iz zauzetog Sigeta, odakle je bio i majstor za njegovo održavanje. Znalo se da je sat javni i da služi stanovništvu.
Složićemo se da se znacima ne treba poigravati i tumačiti ih onako kako nekome trenutno odgovara. Zato, podsjetimo se da su se Turci, kada su vidjeli da su Jermeni u svoj državni grb unijeli naziv planine Ararat, žestoko pobunili: „Kako možete to da činite, kada Ararat nije vaš!“ Naime, prilikom razgraničenja Turske i Jermenije, legendarna jermenska planina Ararat, pripala je Turskoj. „Šta se bunite“, odgovore Jermeni, „pa ni mjesec nije vaš!“Ali, i on je prije toga bio nečiji. Bio je porodični grb Paleologa. A Paleolozi su vizantijska carska dinastija, koja je vladala Istočnim romejskim carstvom ili Vizantijom od 1259. do 1328.godine. Značajna je i po tome što su u njeno vrijeme Latini protjerani iz Carigrada. Kada su Turci osvojili Carigrad, tadašnji Konstanitopolj, na svim gradskim kapijama vidio se uklesan mlad mjesec sa zvijezdom. Bio je to grb Carigrada.
I šta sad? Ko će i kako tumačiti znak na vrhu Sahat-kule i čiji je to znak?
Bilo čiji da je, on je jedan i jedinstven. Označava vaskrsenje! A bez vaskrsenja nema hrišćanstva. Na zvonicima nekih crkava Mitropolije crnogorsko- primorske u Staroj Crnoj Gori, i danas stoji uklesan polumjesec pored krsta! I nikome to nije smetalo i ne smeta. Oko tih crkava se nalaze grobovi znamenitih crnogorskih junaka i prvaka iz glasovitih crnogorskih porodica, kojima ni na ovom, ni na onom svijetu nije smetao takav simbol, bez obzira na to što su crkve, odnosno manastiri u to doba bile države, a oltari prestoli.
Da kažemo da je polumjesec simbol promjene, povratka i uskrsnuća. Prema njemu se normalan svijet mora s poštovanjem odnositi i tu nema dileme. Treba svakako znati šta se nekada događalo i odakle je sve povuklo svoj korijen. I čije je i kada što bilo. Treba, dakle, čitati i pamtiti stara vremena i stare znake. U njima je sve zapisano. Inače, krst je jedan od onih simbola koji se potvrđuje od najdavnijih vremena, i to u Knosusu u XV vijeku prije nove ere.
Ne zaboravimo da u knjizi ,,Istorije religija istoka i zapada'' (Trevar Ling) piše da niko nije toliko tašt zbog svoje religije kao onaj koji ne poznaje drugu.
Sve je dobro kad se dobro svrši. Važno je da kula i dalje vrši svoj posao, da sat na njoj pokazuje vrijeme. A ko će šta gledati i vidjeti, to je stvar njegovog doživljaja. Važno je da svako vidi ono što mu tada zatreba, a to je da pogleda i vidi koliko je sati. Zato, više blagih riječi, više sloge. To nam, barem, preporučuju sve svete knjige. One nas uče da običaji imaju cijenu koju ničim ne treba sravniti. One kazuju da je u jeziku zapečaćeno posmatranje cijelog naroda koji se vjekovima pokorava dobru. One dokazuju da je narod uvijek pratila patnja i zadovoljstvo, bez obzira na to prema kojim bogomoljama su hodili i hrlili. One poručuju da smo jednako identifikovani pitanjima sopstvenih vjera, saosjećanjima da smo ipak rođeni s pretenzijom na um i razum, sa saznanjem da tražimo ljubav da “dođemo sebi”.