- Piše: Čedomir Antić
Poslanik Evropskog parlamenta i predsjedavajući parlamentarnog odbora EU i Crne Gore Dejvid Martin dao je opširnu izjavu o perspektivama uključenja Crne Gore u Evropsku uniju. Martin je izraziti optimista. Hvali politička i ekonomska dostignuća notornog Đukanovićevog režima. Posebno mu se, kao predstavniku EU čije sve članice nisu dio NATO-a, dopada stupanje Crne Gore u ovu ugovornu organizaciju, inače militarističkog dinosaurusa koji svijetu nije donio ništa dobro, a odgovara samo da bude mogući temelj i obrazac nekog novog svjetskog rata.
Uvijek emotivno reagujem kada neko govori u prilog velikim idealima evropskog jedinstva. Malo je samo čudno kada neko granice Evrope vidi u bazama jedne agresivne organizacije koja je dvaput izvršila agresiju na srpske zemlje, a potvrdu jedinstva u negativnom odnosu prema državama, narodima i kulturi istočne polovine Evrope. Evropa se prostire od Gibraltara do Vladivostoka, sve ostalo je prevara u koju vjeruju dva-tri imperijalizma i desetak malih nacionalizama. Kad smo kod nacionalizma malih naroda (kojima pripadamo i mi Srbi) priznaćete da je malo čudno da optimizam skorih evropskih integracija širi političar sa Martinovim bekraundom. Baš nama – kažnjeničkom getu po imenu „zapadni Balkan“, krivom zato što nema pape ili Njemačke da blagoslove ono zbog čega nam ne daju da uđemo u Uniju – treba da o tome govori parlamentarac iz države čiji je narod odlučio da napusti njeno članstvo. Znam da bi velike demokrate tipa Đukanovića, Vučića ili Tadića, da su na mjestu britanskog premijera poništile odluke referenduma iz 2016. godine. Bilo je takvih ideja i u Britaniji. Srećom, ova zemlja nije imala ni tu čast da njome decenijama vladaju komunisti, ni privilegiju da par stoljeća bude osmanski ejalet, pa je ipak prevladala ideja demokratije. Na drugoj strani, stotine političara-činovnika kakav je Martin ostali su na dužnostima u EU, te žustro šire evro-optimizam i čak pomalo kritikuju sopstvene birače. Martinov položaj je još komplikovaniji – Škoti jesu glasali da ostanu u Velikoj Britaniji, ali zar nisu tako 1979. glasali protiv obnove svog parlamenta (i revolucije) pa im je ona 1997. ipak darovana iz Londona. Martin je škotski laburista. Laburisti u Škotskoj baš ne stoje dobro, pošto je Škotska nacionalna partija uprkos privremenom porazu ideje nezavisnosti stekla prevlast u politici ove stare države. Dakle, o Crnoj Gori u Evropskom parlamentu ima riječ jedan takav političar čiji su stavovi dvostruko, a potencijalno i trostruko marginalizovani...
Pored brojnih pohvala ozloglašenom režimu Mila Đukanovića i njegovih saučesnika, Martin je osudio „unutrašnji sukob“ u Crnoj Gori. Spomenuo je donedavni bojkot opozicije, ali ga nije osudio. Rekao je „ ... Iskreno ne vjerujem da bi EU mogla prihvatiti takvu političku situaciju u bilo kojoj od država članica... Crna Gora bi, ako želi da ubrza proces pridruživanja, trebalo da djeluje kao moderna i zrela demokratija i što prije okonča unutrašnji sukob.“ Pravednom, ili makar normalnom čitaocu, dovoljno. Tu nije riječ o novoj podjeli opozicije i konačnoj presudi da svi koji su privržei demokratiji, nisu nacionalni Crnogorci ili nacionalne manjine uključene u Đukanovićev politički projekat, treba na svaki način da budu odstranjeni iz politike koja bi samim tim ponovo postala jedinstvena. Martin traži nešto drugo: demokratizaciju, deradikalizaciju, ostvarivanje punih prava svih naroda, svakako i zaustavanje političkih, sudskih i medijskih kampanja protiv opozicije, drugih naroda, crkve... Martin to nije rekao, ali se nesumnjivo podrazumijeva pošto bi mu, da je predlagao djelovanja kakva je Đukanović ranije preduzimao, „unutrašnji sukob“ suštinski bio nevidljiv i samim tim nepoznat.
Nedavni Đukanovićev intervju u kom je jasno rekao da srpsku naciju smatra lažnom, nametnutom i konstruisanom devedesetih godina, jasno govori o tome šta se sprema ne samo Srbima, već i demokratama Crne Gore. Nikome više, suštinski, nije važno to što je sâm Đukanović na početku karijere dokazivao da je srpstvo korijen crnogorstva. Bilo je to, dakle, prije tih političkih procesa iz devedesetih koji su, prema Đukanovićevom mišljenju, podijelili Crnu Goru. Procesa s kojima on, vjerovatno, prema sopstvenom tvrđenju, nema nikakve veze...
Nismo svi srećni kao Škoti da im drugi daju slobodu i prava. Đukanovićeva nedavna izjava da su mu srpske službe bezbjednosti dale da vidi dosije o navodnom puču (dakle, dokumente pod oznakom državne tajne) govori u prilog zaključku da srpski narod u zemljama izvan granica Srbije nema čak ni podršku vlade u Beogradu. Takva situacija je, razumije se, privremena. Ima, međutim, naroda koji su sami sebi uvijek iznova osvajali slobodu. Srbi su među njima.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)