-Piše: Nik Gašaj
Ličnost jeste individualno psihološka kategorija, ali je uvijek treba posmatrati kao rezultat ukupnih društvenih zbivanja, istorije i istorijskog nasleđa, tradicije i opšte društvene kulture i civilizacije, kao i konkretnog položaja pojedinca u društvu, te neposrednog okruženja u kome se pojedinac formirao kao odrasla, zrela ličnost, pa time i politička osoba.
Čovjek kao ,,društveno biće”, odavno je privukao pažnju psihološko-sociološke i politikološke analize. Socijalizacija je proces koji omogućava zajednički život ljudi. Odnosi u porodici, način oblačenja, religijska vjerovanja, etnonacionalna pripadnost samo su primjeri kako društveni uticaji, više ili manje uniformno, oblikuju ponašanje i uvjerenja u pojedinim društvima. Takođe, postoji čitav niz čovjekovih osobina koje se tiču socijalnog konteksta i koje mu omogućavaju da se ponaša u složenim situacijma. To su u prvom redu stavovi. Oni su krajnji rezultat procesa socijalizacije, budući da živimo u političkom društvu, što znači da je fenomen politike neizbježan sadržaj našeg postojanja tj. političke socijalizacije. Politička socijalizacija može se odrediti kao proces kojim građani stiču političke poglede, koji utiču na politički život države, a u drugom slučaju pod političkom socijalizacijom podrazumijeva se proces kojim pojedinci stiču politički identitet, odnosno političke orijentacije, znanje, osjećanje i vrednovanje svog političkog svijeta.
Proces socijalizacije neizbježna je osobina ljudskog društva. To je proces interakcije u kojem se pojedinac socijalizuje i biva socijalizovan. Uopšteno, politička socijalizacija se može odrediti kao proces kojim se u strukturu ličnosti pojedinca inkorporiraju politički relevantni stavovi i oblici ponašanja, koji su značajni za funkcionisanje političke zajednice, odnosno politička socijalizacija je kompleksan proces kojim pojedinac postaje svjestan politike, upoznaje političke činjenice i formira političke vrijednosti. Osjećaj pripadnosti jednoj političkoj zajednici, identifikacija s pojedinim grupama u društvu i formiranje stranačke opredijeljenosti, poznavanje određenih političkih struktura i postupka, kao što je izborni sistem, vrednovanje nekih političkih činjenica, kao što je socijalna nejednakost, doživljaj svog ličnog položaja, prava i odgovornosti u političkim odnosima, sve su to primjeri rezultata procesa političke socijalizacije.
U stabilnim, razvijenim društvima zapadne demokratije zadatak političke socijalizacije je uklapanje pojedinca u postojeći vrijednosni sistem. U društvima gdje je došlo do nagle promjene društvenog sistema, pa prema tome i do nagle promjene vrijednosnog sistema, normi ponašanja i političkih struktura, u zemljama u razvoju, koje su tek započele samostalan politički život, bez ikakve političke tradicije u savremenom poimanju, zadatak je političke socijalizacije da djeluje na mijenjanju ranijeg sistema vrijednosti i usvajanju novog, koji odgovara novonastalim društveno-političkim i ekonomskim odnosima. Ovaj tip političke socijalizacije je temeljna karakteristika zemalja u tranziciji, kao što je Crna Gora.
Razlikuje se više tipova političke kulture, ka što su: parohijalna, podanička, participativna. Parohijalna politička kultura je oznaka tradicionalnog društva, podanička je prisutna u centralizovanoj autoritarnoj strukturi, a participativna u demokratskom društvu.
Autaritarnost je osobina pojedinca ili čitavog određenog društva koji se ponašaju kao da je najvažnije ( svetinja) ono što autoriteti kažu: poslušnost, osjećanje dužnosti bez dvojbe, strah od nadređenih, naređenjima vođstva se mora bezuslovno pokoravati, čak kad su i pogrešna...
Pojam autoritarne ličnosti, što ga je izvorno u literaturu uveo From, postao je jedan od najčešće navođenih koncepata, kojima se želi objasniti nesklad između društvenih zahtjeva i mogućnosti pojedinca. Autoritarna ličnost se uzima kao gubljenje individualnosti, vlastitosti, otuđenje od ljudskih mogućnosti. Autoritarnošću se označava sindrom psiholoških osobina koje posjeduje neslobodan pojedinac u neslobodnom društvu. Njome se pokušava objasniti antidemokratska orijentacija, pojava etnocentrizma i konzervativizma. Autoritarna ličnost je ona koja traži autoritet kome bi vjerovala, koji bi joj pružio sigurnost i izvjesnost... U isto vrijeme ona je spremna da se na isti način postavi prema onima koji od nje zavise i insistira na svome autoritetu i hijerarhiji.
Živeći i socijalizujući se u okviru autoritarnih odnosa u porodici, religiji, državi, pojedinac traži sigurnost u ocu, Bogu ili u vlasti. U situacijama društvene krize, nesigurnost, gubitka perspektive, pojedinac traži ,,oca domovine”, ,,vođu”, ili ,,mesiju”.
Upravo, takav prevladavajući autoritaran karakter, pogodno je psihološko tlo za razne oblike manipulacije građana, za nacionale predrasude i stereotipije, za idelogiju etnocentrizma i nacionalne superiornosti. Pa ipak, kada takva glorifikacija poprimi oblike euforičnog uzdizanja sebe u suprotnosti prema drugima, nema nikakve sumnje da se radi o jednom od pokazatelja nacionalističkog sindroma i stvaranja nacionalne mitologije.
Takođe, bitna crta autoritarne ličnosti jeste i konformizam. Konformizam je, između ostalog, i psihološki okov koji je najefikasniji sistem društvene kontrole i manipulacije. Na psihološkoj potrebi da se pripada, osmisli i stekne sigurnost uzdiže se cjelokupna nadgradnja manipulacije potrebama i osjećajima.
I na kraju, osnovni problem je u tome kada većina građana jedne zemlje, pod raznim okolnostima, ispoljava političke stavove i vrijednosne orijentacije koje karakteriše visok stepen autoritarnosti. Stoga, može se zaključiti da u takvoj zemlji neće biti efektivne političke opozicije, niti prave društvene demokratije.
(Autor je politikolog)