Porudzbenica
Riječ
Dana |
BOŠKO VUKIĆEVIĆ, Pokret „Sloboda narodu":
– Plata poslanika i ministara mora biti na nivou prosječne plate u Crnoj Gori, ili da oni polovinu svoje zarade daju u dobrotvorne svrhe i najugroženijima. |
Vic
Dana :) |
Crnogorac sjedi zavaljen u dnevnoj sobi:
- Ženo, teško mi je da te gledam kako samo radiš i mučiš se ... Ona se raznježi i taman htjede nešto da mu kaže, a on viknu:
- Zatvori vrata od kuhinje!
Dva Crnogorca opljačkali banku, vratili se kući i donijeli novac. Kaže jedan drugom:
- I, hoćemo li da brojimo ili da čekamo da na Dnevniku kažu koliko smo uzeli?
Zove Crnogorac TV šop, javi mu se operaterka i kaže:
- Dobar dan, izvolite?
A Crnogorac će:
- Ništa, ništa, samo razgledam ...
|
|
|
|
|
Stav - datum: 2018-01-25
Pejović
Gdje je
čovjek
Jedino se još crkva obraća poraženima i zaboravljenima, jer ona, uistinu, zna da takvo stanje nijesu zaslužili
-Piše: Krsto J. Pejović
Današnja pravila ponašanja teško da se mogu razvrstati u određene tipove društvenih normi, ali su nažalost postala opšta pojava. Baš zbog toga, smetnulo se s uma da su čovjekove slobode imanentne njegovom životu, pa zato ne čudi što se sve češće postavlja pitanje gdje je običan čovjek u svemu tome. Da li je to njegovo nužno stanje i put kroz patnju i maglu. Pjesnik bi rekao da „normalno vrijeme nije još proniklo“. Jedino se još crkva obraća poraženima i zaboravljenima, jer ona, uistinu, zna da takvo stanje nijesu zaslužili. Rijetko ko nalazi rješenje za oslobađanje od muke i patnje. Veći dio svijeta zaboravlja da mudro ponašanje treba da vodi naše djelovanje. Malo ko hoće da radi za opšte dobro, a na opstanak od opšteg značaja skoro niko i ne pomišlja. Isuviše je onih koji nijesu kadri za saradnju na kulturnom razvitku. Hodu ovog vremena često se pridružuju ideološki politički talasi, koji prouzrokuju da pojedine narode obuzme duboka napetost, što je elementarna istina. Očito, novi svijet vlada prostorom i vremenom i gube se moral i predstava o životu. Svijet ne zanima duhovno društvo. Ekonomski interesi su iznad svega. Ukoliko se više ispoljava strana „savremenog svijeta“, utoliko se više gubi iz vida druga strana, kojoj je jedino ruho moral. To doprinosi da je duhovne bijede sve više. Kultura se ne pojavljuje kao vrednosni cilj na novom svjetskom putu. Ne vodi se dovoljno računa o humanosti. Običnom čovjeku je krajnji cilj preživljavanje, pa ne čudi što i ne razmišlja o dužnosti moralnog ponašanja. Inače, dužnost kao načelo rijetko ko poštuje i primjenjuje. Novo znanje traži gomilu činjenica. Od kompjutera zavisi dividenda znanja. Vjerovatno zato što nas „nosi“ evropejstvo, pa možda, i to stvara ovu „obezličenost“, koja čovjeka ne vodi da se „digne iznad sebe“. Možda je to razlog što je sve manje brakova, a time i djece. Manje se služi zajedničkom životu. Ima se utisak da je današnji čovjek pretvoren u bezličnu masu, navodno „uspješnog svijeta“. Ako i ima zajedničkog života, on ne stvara posebne ciljeve, već se u njemu sukobljavaju pojedinačne volje. Stiče se utisak da se nekadašnji oblici kulture susrijeću „kao prošlost“, kao „blijedi ostaci“, kao nešto što posve nije odnijela bujica. Ti ostaci su, ipak, relikti koji dokazuju da nije sve potonulo i potopljeno, i da baš sve nije zahvatio prestup i istup. O kriterijumima razlikovanja ova dva delikta se i ne teoretiše, a nije ni čudo, jer se društveni život planetarne zajednice razvija u više pravaca subjektivnog kapitala. Ne postavlja niko pitanje gdje je „porijeklo sklonosti nasilju“. I, za veliko čudo, „niko nije uradio sklulpturu nasilja“. Etička riječ, kao i visokomoralne norme nemaju potporu. Kao da je glava postala prazna. Misaone „luče“ su rijetkost. Kao da su riječi Viktora Igoa „danas je sve, ideje i stvari, društvo i pojedinac, sve u sumraku“ ram sa slikom. Preko jezika, bez zastoja, prolaze ružne, opore i teške riječi. Umjetničkih odraza stvarnosti skoro i da nema, kao da „svak predstavlja jedan tip“, kao da su svi po istom šnitu skrojeni od istog štofa. Možda tako i treba. Ne zaboravimo da je još Balzak u svojoj „Ljudskoj komediji“ kazao : „Moje djelo posjeduje moju biografiju“. Vjerovatno je zatvorenost današnjeg čovjeka uslovljena kretanjem onih koji trasiraju te puteve. I to je, nažalost, objektivni odraz svjetskog društvenog stanja. Novi vidici i nova poslovnost vrše i rekonstrukciju istorije, od čega čovjeku često zastane dah, kao da se obična stvorenja nalaze na granici svjetova. Rijetko ko hoće da razumije da je umjetnost viši poziv. Veliki umovi i ne razmišljaju o nekim drugim blagodetima društva. Skoro da niko od njih nema snage da digne glas razuma, iako se stvari često neprijatno komplikuju. Vjerovatno je zbog toga i manje dobrih ljudi kod kojih se može „naći utjeha “, pa stoga ne čudi što je patnje i samoće sve više. Jedino religija daje nadu. Ona, ipak, zna da narodi kazuju istinu, i da se mir i sreća moraju „spustiti na zemlju“, jer prošlost nije posve otišla, niti je potrošena. Ona istrajava i kako-tako opstaje, pa upravo tu i možemo naći realna ljudska bića. Dakle, u svijetu sukoba civilizacije i sveopšteg nesporazuma, u svijetu koji se teško može shvatiti, oboženi vjerujemo da može biti bolje, jer tako ćemo u haosu koji se stalno povećava jedino naći mjesto za čovjeka. To bi bila njegova adresa.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen. Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
|
Karikatura DAN-a
Pogledaj sve karikature >>>
|