-Piše: Marko Vidojković
Braćo i sestre, na Kosovu je konačno vaspostavljen Novi Nebeski Poredak, a vaspostavi ga, naravno, naš Alek Svemoćni. Umjesto Ibra, ispod mosta u Kosovskoj Mitrovici počeše da teku med i mlijeko, a ptice selice doletješe prije vremena sa toplog juga i počeše da pjevaju pravoslavne molitve širom Srpskog Kosova.
Albanci počeše masovno da se raspituju gdje i kako se mogu preobratiti u Srbe, na svim automobilima koji do tada bjehu bez tablica pojaviše se zlatne tablice na kojima lično Bog ispisa „Kosovo je Alekovo“, dok na olupinama spaljenih automobila stadoše bujati najljepši kosovski božuri, u sred zime, kad im vrijeme nije. Ni manji incidenti, poput recimo onog s Oliverom Ivanovićem, ne mogahu umanjiti veličinu Alekove Kosovske Pobjede.
U Bogojavljenskoj noći, tačno u ponoć, otvori Mali Alek prozor na najvišoj kuli svog dvorca u junačkim Jajincima. Nebo se, naravno, otvori, te mu se odatle obrati Bog lično: „O, obožavani moj Aleče“, reče, „dobro slušaj šta ću ti reći. Idi o Svetom Jovanu na Kosovo ravno. Još konkretnije, u Laplje selo. Obrati se narodu, koji te tamo žudno čeka. Nagradi ih svojim nježnim osmijehom i toplim riječima. I ponekim traktorom i prasetom. Kao nagradu, Svetog Jovana ukidam, a umjesto njega uvodim novi praznik – Bogojavljenje Malog Aleka Živog Svetitelja.“
Pošto pusti suzu- dvije, ganut ispravnom Božijom percepcijom njegove veličine i moći, krenu Alek na Kosovo, sam samcit, go, kao od majke rođen. Nije prešao ni metar, a jedan mu pokloni naskuplje odijelo. Tek što izađe iz dvorca, drugi mu pokloni blindiranu limuzinu s ličnim šoferom. Kako prođoše kroz kapiju, treći mu pokloni još nekoliko vozila u pratnji, četvrti mu dade svojih devet sinova, devet naoružanih Jugovića, da šenluk čine kad mu dođe vrijeme, a pred samim Kosovom, Aleka Božijeg Prisnog Prijatelja dočeka dobri srpski narod, koji se samostalno organizovao i autobusima doputovao iz Vranja, Pirota i Leskovca.
Usput ga zvaše Haradinaj Paša, Alekov pobratim po časti i poštenju. „Mili moj brate Aleče, da li bi mogao da me, kao fol, pitaš za dozvolu da dođeš na Kosovo, čisto da i ja ponekad ispadnem šmeker pred mojima, a ti ćeš ispasti veliki u svojoj pobjedi. Sjeti se kako smo dobro odradili ono s vozom.“ Tu je Alek meka srca bio, te uz vragolast osmijeh „zatraži“ dozvolu da na Kosovo dođe, Haradinaj mu dozvolu „dade“, a onda se zajedno preko skajpa jedan s drugim smijahu, jer se dobro zna da Aleku Probojnom ne treba nikakva dozvola za bilo gdje. Kud Alek naumi, tuda i krene - stijene i kamenje mu se puta sklanjaju, a kako neće nedostojni retardi, koji smo svi ostali što nismo On.
Kako Alek stupi na Srpsko Kosovo, tako tamo stade padati snijeg - jasan simbol Alekove nevinosti i čistote. Topli slatki snijeg, mio i veseo, skoro kao onaj što ga Željko Mitrović i Vulin Kapetan u nosove guraju. Samo besplatan. Čist, Božiji, Srbski Snijeg. Ode do mjesta na kome, kako trenutno stoje stvari, Ivanović Oliver upuca samoga sebe u leđa, te tu položi vijenac, za šta dobi zasluženi aplauz prisutnih masa, jer je Alek u svojoj pobjedi toliko veliki da vijence stavlja čak i na mjestima gdje njegovi zakleti neprijatelji, poput Đinđića i Ivanovića, ispustiše dušu. Kakva natčovječna veličina.
Onda ode u Laplje selo, gdje pred okupljenima održa besjedu u sali, u kojoj ih obavijesti da su slobodni, neka se raduju. Javiše se nekoliko njih, sa sitnim i nikakvim problemima, šta će, mučenici nerazumni i alavi, da traže od Gospodar Aleka materijalna dobra. No, Alekova dobrota ne poznaje granica. „Gledajte sad ovo!“, uskliknu Alek razdragano.
Na usta mu počeše ispadati, prasići, jagnjići, kokoške, traktori, trista nevjerovatnih pravoslavnih čuda! Narod se stade dostojanstveno i ćutke veseliti, vrišteći iznutra od radosti. Tek poneki od njih, na Alekovu molbu, naheriše šajkaču, kao što to rade dobri domaćini, u srećnim i berićetnim sredinama, poput Srpskog Kosova.
Krenuvši nazad ka slavnom Na Vodi Beogradu, Alek po golubu pismonoši pozdravi svoja tri najmilija kosovska junaka, velike hrabrosti, a stidljive naravi, bez kojih bi sve ovo teže išlo, a koji ne želješe da za sebe uzimaju formalne zasluge, dovoljno je što ih narod među sobom prepoznaje kao najveće srbske heroje. To su Veseli Zvonko, čije ime dopire van granica Srbije, a za njegova junačka djela se čak i FBI raspituje, ne bi li se iz njih naučili čojstvu i junaštvu; Dobri Zeljo, duše mekane kao pliš i s osjećajem za pravdu kao u Njegoša; te Radojičić Milan - Veliki Radojica - s kojim svako ko na Kosovo dođe mora porazgovarati, jer on poput Kerbera na vratima pakla, u stvari, poput Svetog Petra na vratima raja - stražari i odlučuje o sudbinama smrtnika koji se tu zatekoše.
Na kraju, ne mogaše od silne miline i sreće Alek da se smiri, jer on je navikao na gomile problema koje mora da rješava, te se odluči na svoju omiljenu razonodu: pozva samoga sebe na megdan, za sudiju odabra Ćiriličnog Bogu Milog Marić Milomira, a za publiku odabra vascijelo Srbstvo! Navali Alek na samoga sebe, pa se uspješno odbrani. Onda udari na sebe s boka, graknu iznenađen, ali ovaj kontranapad uspješno suzbi. Zatim krenu na samoga sebe golim zubima, od čega jedva nekako uteče, da bi zatim samome sebi uzvratio nogama, rukama i poganim jezikom i tako cio zimski dan do ponoći. Klonuše i Marić Milomire i publika sendvičarska i gledaoci kraj malih ekrana posustaše, a Alek se i dalje protiv samoga sebe bori, čak i kad se kamere isključe.
Ono što je sigurno, Kosovo je srpsko, Alek je pobijedio, a i mi zajedno sa njim. Dok pišem ove pokajničke redove, Alek Gospodar se u novu avanturu sprema, kreće na davoske dvore, gdje će mu skute ljubiti Tramp, Putin, Angela Merkel i ostale bjelosvjetske ,,ništarije’’. Ali o tome, u nekoj drugoj bajci.
wwwbuka.com