-Piše: dr Blažo Zlopaša

U ovom uzburkanom vremenu, u kojem se ruše mnogi provjereni modeli mišljenja, vrednovanja i uvjerenja, nestaje nešto što se smatralo vrijednostima, a brzo nastaje nešto novo i to još brže nestaje. Svjedoci smo sveopšteg obesmišljavanja pravih vrijednosti, čak do promjene identiteta. Obesmišljena je i Nobelova nagrada. Nije to više ona prestižna kojom je okićen Ivo Andrić. Nobelovom nagradom za mir okićen je i Barak Obama čim je sjeo u predsjedničku fotelju, a do kraja mandata ništa nije učinio za mir... Naprotiv, vodio je ratove i unesrećio milione ljudi. Nedavno sam u razgovoru s prijatelje, dr Milošem Vesinom, protojerejem-stavroforom iz Čikaga, jednim od najobrazovanijih sveštenika, upitao: gdje se čovjek danas nalazi u ovom uzburkanom vremenu? Kazao je: „Čovjek postaje skladište tuđih otpadaka. Jer ono o čemu govorimo, o nedostacima, manama, grehovima drugih ljudi, mi svoje sadržaje punimo tuđim otpacima. Slabimo tako ne samo fizički, već i duhovno-duševni imunitet i ostajemo puni toksina!“ Riječi ovog mudrog i uzornog intelektualca upućuju nas da se upitamo šta je to danas intelektualac i kakva je njegova uloga? Šta se pod pojmom,,intelektualac‘‘ podrazumijeva? Kompleksno objašnjenje može se sagledati višedimenzionalno, ali u prvom redu vezano je sa stvaralaštvom i stvaranjem nečeg novog, korisnog za zajednicu. Intelektualac se pretežno definiše po njegovom zanimanju, što bi, dakle, bio onaj koji obavlja intelektualni rad, odnosno radi mozgom. Međutim, u zapadnim društvima sve je manje ljudi koji rade rukama, a intelektualnim radom se bave milioni ljudi. To nas dovodi do zaključka da su, uz očite kandidate, kao što su učitelji, profesori, ljekari, pravnici i prirodnjaci, sveštenici, intelektualci i ogromna masa zaposlenih koji obavljaju mentalni rad. Budući da svi takvi ne mogu biti intelektualci, važno je napraviti razliku između intelektualnog rada i intelektualca. Identitet intelektualca formira se oko drugih vrsta interesa od onih vezanih za društveni položaj-smatra švedski sociolog Ron Ejerman.
Moć intelektualca je njegovo znanje, nadmoć profesijom kojom se bavi, individualnost da ima sopstveni stav i mišljenje koji ga izdvajaju od iracionalnog, a naročito bezumnog. Intelektualac mora, i obavezan je da traga za smislom u vremenu sveopšteg obesmišljavanja. Imperativ je da u tom vremenu koje je danas dominantno, bude jasan i glasan. Intelektualac vjeruje u snagu argumenata i mora da bude spreman da istrpi snagu sile datog trenutka od neistomišljenjaka kojima ne idu u prilog argumenti razuma. Intelektualac je najčešće manjina koja je često u pravu prije vremena, a biti u pravu prije vremena znači ne biti u pravu u svom vremenu. Postavlja se pitanje da li ovovremeni globalizam može donijeti intelektualne gromade poput Emila Zole i inteletualne veličine poput državnika Vinstona Čerčila i Šarl De Gola? Ne može se tvrditi da danas više ne postoje intelektualne veličine. Naravno da postoje. Danas su potrebnije više nego ikada, kada svijetu prijeti novi kataklizmični sukob, manifestovan u odnosu Zapada prema Rusiji. To posrtanje Zapada slijede male, beznačajne, balkanske banana države, što očito potvrđuje i odsustvo pravih intelektualnih elita. Intelektualac u politici može biti na različitim stranama, i može donositi i dobro i zlo. To se potvrdilo i na našim prostorima. Neki, nazovimo ih „intelektualnim elitama“, bili su kreatori mržnje i zagovarači sukoba, a istinski intelektualci su se suprostavljali, jer intelektualac je svjestan pogubnih posledica. U vremenima diktatorskih, nedemokratskih režima komunizma, fašizma i nacizma, i danas, u vremenu globalizacije i neofašizma, uloga intelektualca trebalo bi da bude nepromijenjena- suprotstavljanje dolazećoj nadideologiji, opasnijoj od prethodnih ideologija.
Dobro je što u eri globalizma postoje intelektualci koji su moralni svjetionici čovječanstva. Zbog takvih ljudi svijet ne gubi nadu. Sigurno da postoji mnogo takvih i u Americi. Ali se uzvisuju kao angažovani intelektualci američki lingvista i filozof Noam Čomski, najžešći kritičar američlog sistema i globalizma, i Oliver Stoun, filmski režiser i scenarista, učesnik vijetnamskog rata u američkoj pješadiji. U američke intelektualce svakako ne bih svrstao Buša mlađeg. U kategoriju visokih intelektualca, barem prema prvim pokazateljima, ne pripada ni Donald Tramp. Hipotetično pitanje - šta bi značilo za čovječanstvo da je umjesto Trampa za predsjednika Amerike izabran Noam Čomski? Svijet bi bio obasjan suncem mira i ljudskim slobodama! Međutim, to je u Americi nemoguće! Zašto? Amerika je zemlja jakih institucija, prema tome i uloga predsjednika je da tancuje po njihovoj muzici. Američka geopolitika je sistem koji egzistira na proizvodnji ratova i izazivanju nemira u svijetu, jer je to institucionalni zahtjev njene najprofitabilnije institucije- vojno industrijskog kompleksa koji zapošljava milione ljudi. SSSR se obrušio najviše iznutra, to čeka i Ameriku! Iz tog razloga svijetu su potrebni ljudi kao Noam Čomski i Oliver Stoun. Ima ih i na našim prostorima: Lordan Zafranović i Igor Mandić, a u Crnoj Gori je blistavi intelektualac Marko Milačić. Nije isključivo iznenađenje da svijest i savjest građana u tom mladom, hrabrom i mudrom intelektualcu prepozna pobjedu nad korupcijom, pohlepom i vlastoljubljem. Zašto se Amerika ne obračunava sa svojim intelektualcima kao što su se obračunavali komunistički diktatori progonima i likvidacijama? Ne smije, jer ih ima mnogo, a jake institucije pravne države su na njihovoj strani. Crna Gora je danas ostala jedina koja hapsi svoje Čomske i Stoune. Zašto? Intelektualac uvijek traga za smislom, i mnoga događanja posmatra sa skepsom. Intelektualac uvijek ima distancu i mjeru za sva događanja oko njega i u društvu. Intelektualac nije suncokret koji se okreće svakoj vlasti, zbog čega su mnogi posrnuli i izgubili ugled. Intelektualac, ako želi da traje i da je njegovo djelovanje od opšte koristi za društvo, mora da opstaje na dvjema idejama: slobodi i istini. Nijedna vlast ne voli istinu. Još manje vladari koji su osvojili vlast, a kad osvoje vlast uvijek su u strahu od onih koji su ih doveli na vlast. Intelektualci ne prilazi većini, većina prilazi njima. Intelektualci su svjesni da promjene u ljudskom društvu počinju promjenama u ljudskom mišljenju. Intelektualci su spremni da idu protiv gomile. Ona je nemisleća, ne ide, nego se kotrlja i sve ruši pred sobom. Vrijednosti su uvijek prva prepreka nemislećoj i nerazumnoj primitivnoj gomili, što se ovih dana manifestovalo na Kosovu. Vladar i režim, kad siđu s vlasti, tek tada shvate da im je bila korisnija dobronamjerna kritika, nego udvaračka pohvala. To sam naučio od svoje majke, kada mi je skrenula pažnju, za jednog prijatelja koji me je stalno hvalio. Kazala mi je da tu prijatelja nema. Jer, da je prijatelj kazao bi šta ti ne valja! Ova logika posmatranja proizilazi iz životnog iskustva, družeći se sa seljakom na Durmitoru uvjerio sam se da oštrinom svoga uma nadvisuje intelektualca okićenog diplomama i bezvrijednim „doktoratima“. Diplome i titule nijesu garant intelektualnosti.
Pravi intelektualac nikad nije vođen materijalnom pohlepom. Njegovo mišljenje nema cijenu. On je slobodan, misleći, autentičan, dostojanstven, kreativan, radan, nepokolebljiv, odgovoran, savjestan, kritičan prema sebi i svijetu. Pravi intelektualac shvata i prihvata samo trajne vrednosti. Njegov stav ne može kupiti niko. Intelektualca na našim prostorima treba da krasi čojstvo predaka, ako toga nema u njemu- nema ni intelektualca. Tužno je, ali istinito da danas na svakom koraku ima intelektualca čije se mišljenje lako može kupiti. To je jedan od benefita globalizma. Intelektualac je časna i poštena ličnost koja tokom čitavog životnog ciklusa akumulira znanje, koje će prenositi na ostale, upotrebljavati ga kao instrument kojim stvara i djeluje, crpeći od njega maksimalnu korist za društvo... Pritom njegovo mišljenje i stav ne može kupiti niko. Zbog toga se šansa pruža u Marku Milačiću!