-Piše: akademik Zoran Lakić

Nazivi iz naslova su najčešće bili i naslovi istoriografskih knjiga o antifašističkom ratu, koji je zahvatio čitav svijet od 1939. do 1945. godine. U Evropi je najčešće nazivan Pokret otpora, koji je zahvatio čak i fašističku Njemačku i anektiranu Austriju.
U nekim evropskim zemljama bilo je po dva, pa čak i po tri pokreta otpora. Samo u Albaniji i Jugoslaviji došlo je i do revolucionarnih promjena šireg značaja. U oba slučaja – riječ je o zemljama u kojima je krenuo rat – pod rukovodstvom Komunističke partije.
U prvim objavljenim zapisima - ono što se tada dešavalo kod nas nazivano je prvo – Narodnoslobodičaka borba. Pod tim naslovom su se pojavile prve knjige, čiji su autori bili, pretežno sami učesnici tih borbi 1941 -1945. godine. Nedugo potom, ime NOB je zamijenjeno imenom NOR – Narodnooslobodičaki rat, što je adekvatniji naziv sa stanovišta njegovog trajanja. Borba može da traje i samo jedan dan, ratovi traju, ponekad, i po 100 godina.
U oba slučaja, rekli bismo da je riječ i o ideologiziranom nazivu. Jer pozdrazumijeva da sve ostalo, ako bi se pojavilo – nije narodno, niti oslobodilačko. Kasnije će se nazvati – kolaboracijom, pa čak i izdajom. To je bio put da se okarakteriše i Jugoslovenska vojska u otadžbini, kakav je bio zvanični naziv četnika pod komandom ministra u Vladi Jugoslavije – pukovnika, pa generala Draže Mihailovića. U političkoj propagandi nazivani su– izdajničkim pokretom, iako je to bila vojska Kraljevine Jugoslavije, koja je sve vrijeme rata 1941.-1945. godine bila uvaženi član antihitlerovske koalicije. Konačno i nova Titova Jugoslavija dobila je međunarodno priznanje upravo preko te stare i anatemisane Kraljevine Jugoslavije.
No, vratimo se samom nazivu pokreta protiv fašizma 1941-1945. godine. Poslije NOB i NOR-a, pokret se sve više nazivao i revolucijom. A ono što je bilo protiv nje – nazivano je kontrarevolucijom. Revolucija ili kontrarevolucija. I to je, u stvari, bio i pravi naziv – za ono što se dešavalo kod nas 1941 -1945. godine. Revolucija, a ne NOR. Dakle – neko je bio za revoluciju – pod vođstvom KPJ, za republiku, a neko je bio za kralja i otadžbinu – za monarhiju. Niko nije mogao biti niti je bio – izdajnički pokret. Iako su politički etiketirani, oba pokreta su svuda bili dobrovoljni i dobrodošli – jer su bili okrenuti borbi protiv okupatora. Kod nas su, međutim, ideološki etiketirani: četnici su izdajnici, a partizani su komunisti (Od 30.000 ustanika u Crnoj Gori 1941. godine samo je bilo 1.700 članova KPJ).
Naši komunisti su, činom osnivanja 1919. godine - u svom programu – najavili nasilne revolucionarne promjene. Zakonom o zaštiti države režim je najavio tzv „bijeli teror“ – KPJ je bila stavljena van zakona. Kao odgovor KPJ je otpočela tzv. „crveni teror“. Tito je često isticao da ne bi imali uspjeha ako bi pozvali narod samo u borbu protiv okupatora, a da mu ne obećaju i korjenite revolucionarne promjene. Jedna od žrtava toga nasilja bio je i ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije – Milorad Drašković. Njega je u Delnicama 1921. godine ubio komunista Alija Alijagić. Na suđenju je izjavio:,,Žao mi je što sam kao čovjek – ubio čovjeka, što sam ženi oduzeo muža, a djeci oca. Ali mi nije žao što sam kao komunista ubio ministra – progonitelja komunista‘‘.
Interesantno je da je Kraljevska Vlada u Londonu – s proljeća 1942. godine povukla inkriminisani Zakon o zaštiti države, kao znak dobre volje za saradnju sa KPJ koja je vodila revoluciju u Jugoslaviji. Tito nije adekvatno reagovao. Naprotiv. Formira proleterske brigade, ističe crvenu zastavu sa srpom i čekićem – kao simbolima revolucije, čak formira partizansku Vladu od 8 članova (2 iz Crne Gore) najavljuje takozvanu „drugu etapu borbe“, u stvari pravu revoluciju – u kojoj su promovisani u neprijatelje svi koji nisu sa KPJ, koji su protiv revolucije. Dakle, svi su oni neprijatelji i kao takvi izdajnici naroda.
Upravo zbog tzv. „lijevog zaokreta“ – u stvari najave građanskog rata – Tito je oštro kritikovan iz Moskve: što plašite narod s proleterskim brigadama, o kakvoj revolucionarnoj vladi razmišljate, o kakvoj drugoj etapi – revolucionarnog rata itd. itd. Nije vrijeme za to!
Naravno krivica je svaljena na crnogorsko partijsko rukovodstvo, koje je aprila 1942. godine, bilo kompletno smijenjeno uz Titov komenatar da su „iskrivili liniju naše borbe“. A sve je rađeno po naredbi vrhovnog komandanta i generalnog sekretara Centralnog komiteta KPJ. Ja sam o tome pisao u nevrijeme, drugi su ćutali.
Zaista se dosad i previše ćutalo. Razlog tome su, možda, i arhivski izvori. Mnogi su vješto prikrivani. Podsjetimo se samo slučaja sa plakatom – potjernicom njemačke ucjene za Tita i Dražu. Obojica su bili ucijenjeni na po 200.000 njemačkih zlatnih maraka. Dugo poslije oslobođenja 1945. godine saznala se puna istina: pola plakata sa Titotovom slikom ušlo je u sve udžbenike istorije, ona druga polovina sa Dražinom slikom bila je zamandaljena iza devet brava. Zatim slučaj o kompromitujućim pregovorima Njemaca i Vrhovnog štaba u martu 1943. godine. Autor knjige – pukovnik Mišo Leković mi je pričao da je morao da čeka deset- petnaest godina, jer se njenom objavljivanju suprotstavio Dolanc. Čitao sam u originalnom dokumentu Titov govor borcima IV i V Crnogorske brigade na Šćepan polju juna 1942. godine. Tito tamo kaže da su „četnici naša braća“. U štampanom govoru to je izbrisano, kao i mnogo šta drugo. U stvari, nijesam mogao prepoznati Titov originalni govor iz arhivskog dokumenta. I dalje, recenzirao sam knjigu građe o jednoj našoj brigadi. Obradovao sam se slobodi da se objavljuju i neki, da kažem, kompromitujući dokumenti. I to sam istakao u recenziji ovog zbornika građe. Kada sam pregledao objavljeni zbornik - tog dokumenta više nije bilo. Najzad sam, u ime CANU – razgovarao sa predsjednikom Crne Gore o popisu svih žrtava u ratu 1941 -1945. godine. Zahtijevao sam da nam se stavi na uvid arhivska građa, koja se protivzakonito i danas nalazi u vlasništvu Republičkog SUP-a itd. itd. I opet ništa. Ponekad i ponegdje procuri neki ahrivski dokument, koji se nalazio u privatnom vlasništvu. U jednom od njih čitamo i ovaj zapis: „Iz priloženog spiska OZNE vidi se koliko smo ih dosad likvidirali... Likvidaciju... vrše trojke i petorke, ali oni ne znaju koga likvidiraju... Na likvidaciji isprobavamo ljude... Ko ne može da ubije neprijatelja, taj... ne može biti komunista... Smatram da će nam oni, čije smo sinove i rođake likvidirali, uvijek biti neprijatelji. Zbog toga bi morali – ekonomski ih uništiti“. Itd. itd. Navedeni primjeri pokazuju da li su to tzv. „lijeve greške“ ili surovi zločini.
S novom dokumentacijom – tako se dolazi do prave i pune istine. Tako pronađeni dokumenti su pomogli da se ove pojave konačno naslove pravim imenom – građanski rat u Crnoj Gori 1941 -1945. godine. Neka dokumenta su objavljena u tzv. emigrantskoj literaturi. Njena je zasluga i za naziv građanski rat u Jugoslaviji. Čitao sam par takvih knjiga, kojima se mogu staviti iste zamjerke, kao i onim „našim“ čiji su autori učesnici rata 1941 -1945. Subjektivizam i emocije.
Osnovni motiv ovoga teksta je želja da podstakne na razmišljanje. Često faktografija nije sporna. Sporna je ponekad njena interpretacija. Ako u jednoj maloj sredini, kakva je Crna Gora, nastrada na bestijalan način oko 1.500 nedužnih, među kojima je bilo i više desetina partizana, pa i članova KPJ, to se ne može nazivati nikakvim zaokretom – lijevim ili desnim, već pravim imenom – zločin protiv čovječnosti. Takvi zločini ne zastarijevaju.