-Piše: Milan Mišić

Jedna diplomatski veoma intenzivna sedmica završena je euforijom zbog detanta na najopasnijoj granici svijeta, onoj na 38. paraleli, među dvije Koreje. Razloga da to bude pozdravljeno globalnim aplauzima svakako je bilo: lideri dvije korejske države su obećali bolja vremena, formalno okončanje rata obustavljenog još 1953, denuklerizaciju Korejskog poluostrva i slično.
Šta će sve od ovih riječi postati djela, ostaje da se vidi, mada su u diplomatiji i riječi djela. Korejski samit je, međutim, zasjenio susret na vrhu na drugom kraju svijeta, koji bi u drugačijim okolnostima bio glavna, a ne, kako je ispalo, sporedna tema.
Riječ je o razgovorima u Bijeloj kući između predsjednika Donalda Trampa i njemačke kancelarke Angele Merkel, pri čemu u fokusu nije toliko bilo o čemu su razgovarali, koliko protokolarni detalji, u svjetlu činjenice da je prošla nedjelja počela posjetom Vašingtonu nove zvijezde na političkom nebu Evrope, francuskog predsjednika Emanuela Makrona.
To je bio povod za mnoge komentare kojima je zajednička teza: da je do juče neprikosnovenu njemačku kancelarku, kojoj je, posle globalnog stresa koji generiše Donald Tramp, davana i titula ”novog lidera slobodnog svijeta” – zasjenio jedan politički novajlija.
Evo kako su se u Vašingtonu proveli Makron i Merkelova: francuski predsjednik je bio prvi državnik koga je Tramp pozvao u ”državnu posjetu”, bilateralni susret najvišeg nivoa. Makron je u Americi ostao tri dana, tokom kojih su domaćin i gost razmjenjivali rukovanja, zagrljaje i komplimente kao da su ”ortaci” još iz djetinjstva (Tramp tri decenije stariji).
Makronu je prvo priređena intimna večera na imanju prvog američkog predsjednika Džordža Vašingtona (koje je danas muzej), zatim svečani banket u Bijeloj kući, a finale je bilo njegovo obraćanje Kongresu.
Njemačka kancelarka je pak došla u ”radnu posjetu” koja je, sve u svemu, trajala oko tri sata. Njen susret s Trampom je bio za nijansu srdačniji od njihovog prvog sastanka, kada je Tramp izbjegao da se s njom rukuje (ovoga puta ju je čak i poljubio u obraz). Domaćin joj je priredio ”radni ručak” i održali su konferenciju za štampu.
Zajedničko i Makronu u Merkelovoj bilo je što Trampa nijesu uspjeli da prevedu na svoju stranu glede nuklearnog sporazuma sa Iranom – Tramp je najavio da će ga raskinuti, a da nije najavio čime bi ga zamijenio – što će svijet svakako učiniti manje bezbjednim.
Ali njihov tretman u Vašingtonu i odnos prema lideru najveće svjetske sile i partneru u najmoćnijem vojnom savezu – NATO – pokazao je da se nešto promijenilo i u Evropi i u transatlantskim odnosima. Makron je, naime, od Merkelove preuzeo ulogu glavnog pregovarača sa Amerikom. Ne treba podsjećati da je, dok je u Bijeloj kući bio Barak Obama, bilo obrnuto.
Ova promjena se najčešće objašnjava novim realnostima u samoj Njemačkoj, gdje Merkelova, poslije prošlogodišnjih izbora i nakon šest mjeseci pregovora sastavu nove vlade, danas predsjedava novom crno-crvenom ”velikom koalicijom” sa starim partnerom, njemačkim socijalistima. Njen četvrti mandat se smatra i njenim završnim, a u svakom slučaju politički je oslabljena jer je njena kancelarska samostalnost novim koalicionom ugovorom uveliko sputana.
Njemačka, doduše, ostaje najveća evropska ekonomija, po svemu znatno dinamičnija od Francuske, ali mnogo toga ukazuje da ona i dalje ostaje ”tigar od papira”: njena ekonomska snaga nije podloga za veću globalnu ulogu. To je stvorilo jednu nelagodnu situaciju za Njemačku: zemlja sa najviše izvozno orijentisanom privredom, kojoj zbog toga najviše odgovora liberalni svjetski poredak globalizovane slobodne trgovine sa čvrstim multilateralno prihvaćenim pravilima – ne pokazuje spremnost (niti za to ima sredstva) da taj, sve više ugrožen, poredak brani.
Nije svakako promaklo da njemačka vojna sila nije učestvovala u nedavnom američko-britansko-francuskom bombardovanju Sirije, kao odmazdi za (još nedokazanu) upotrebu bojnih otrova protiv civila od strane režima predsjednika Asada. Zli jezici kažu da, i da je to htjela, nije mogla: borbena gotovost Bundesvera je, kako je tim povodom iznijeto, u prilično jadnom stanju.
Njemačka za odbranu troši samo 1,2 odsto svog BDP-a, što je daleko ispod usvojene NATO norme od dva procenta (francuski izdaci su 1,7 odsto). Poslije dva svjetska rata u kojima je bila glavni akter i koji su završeni nacionalnim traumama, Njemci su postali pacifisti, teško ih je ubijediti da za vojsku moraju da troše više.
U pomaljajućem multilateralnom poretku Njemačka, dakle, odbija da zauzme mjesto koje joj pripada, možda zato i što je navikla na američki kišobran, pa s nevjericom gleda na mogućnost da ga više ne bude. A možda je trenutno stanje – zaista samo trenutno: Makron jeste energičniji, ali je Merkelova možda mudrija.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)