-Piše: Milisav S. Popović

Jedinicu za mjerenje bola nazvaše dol. Skale nijesu ujednačene (razlikuju se evropske i američke), ali koncept evidentiranja je izuzetno precizan. Uz pomoć uređaja moguće je izračunati koliko se „nemili osjećaj“ površinski prostire. Makar doticao tren milimetra.
Na skali od jedan do deset, muškarac rijetko preživi sedmicu. Tih kobnih šest dola koje grizu ka sledećoj brojci mogu se opisati kao nekoliko istovremenih napada prouzrokovanih kretanjem kamena u bubregu. Žena, u normalnim okolnostima, takođe može da izdahne kad se približi ili prekorači sličnu mjeru... no, prilikom porođajnih muka, izdrži i nevjerovatnih devet dola. Što je ravno pucanju krupnih kostiju u skeletu.
Fenomen preživljavanja „gvozdenog stiska“ prilikom porođaja ne bi bio moguć da priroda nije izvela dodatno čudo... Čim mati ugleda čedo (dodirne, privije na grudi, poljubi), analgetski adaptacioni automehanizam nalaže tijelu da se smiri, odagna grčeve, a hormoni radosne sladi započnu automatsku reparaciju organizma i revitalizaciju psihe. Jad se bukvalno povlači u nanosekundama.
Međutim, postoji još nešto - bol pršti na sve strane kad beba krči put ka vazduhu. Mašine se raspomame u proračunima, evidentiraju svaku dolsku oscilaciju... tamo šest, ovamo osam... a onda, jedna od elektroda (zadužena za pupčanu vrpcu) primijeti tako sitnu oscilaciju, da bi je i i zanemarili da nakon tog signala ne nastupi neobjašnjiv hemijski talas. Prostim, nemedicinskim rečnikom iskazano, kada se makazama prereže spona dva bića - naizgled beznačajan bol prostruji do njihovih umova. Oboje ga osjete istim intenzitetom. Momenat kada se tijela rasijecaju među sobom. Kako drugačije reći no ovako? Ona osjeti njegov vapaj, a bepče njen... što će ujedno biti poslednji put da će zajedno podijeliti teret fizičke patnje.
Prevedeno sa hemijskih formula, u trenu kad sječice dotaknu krvnu nit, mamin mozak šalje poruku „Diši, bebo. Dalje možeš sam“. S druge strane već juri „Ne bih bez tebe!“ Razmjena je izvršena i prije nego što se most sruši. Svako sa sobom, u svojim njedrima.
* * *
U našem jeziku postoji finesa u vezi sa imenicom „bol“... posjeduje oba roda. Može biti taj ili ta. „Ma, kako god, samo da ih nema“ - rekli su. Nije baš tako. Bez bola ne bismo znali koliko je pjesma veličanstvena. I kome dozvoliti da ti oboli život do punokrvnog zacjeljenja.
Učili su me da, kada se psiho-fenomenološki posmatra, fizičku patnju nije moguće evocirati kada prođe. Ne možeš prizvati kako te bolio lom ruke, ili išijas. Međutim, duševna patnja, ni po čemu manja od tjelesne, nosi nit sadržinskog prisjećanja. Takozvana dolska reminiscencija. Umije da zaboli davno ranjena sreća, a u njoj iskrzano srce - samo kada se prisjetite razloga. A da bude svježa kao da se sada zbiva.
* * *
Huni su nosili trake oko nadlaktica sa ispisima „tvoje tijelo je kolijevka bola“ i ponosili se njima kao da su dio ordenja. No... nijesu svi stvoreni za svoja doba. Bilo ih je koji su umirali zbog muke koja nije imala vidne ožiljke... one rane što se ne ispišu na rukama. Jer za tako nešto nema slova. Ljubav je i varvare umjela rano da odvede do groba.
* * *
Kelti su smatrali da samo ono što dovodi do suza zaslužuje da bude bol. Sve ostalo je puka, prolazna muka. Na našim prostorima su ostavili stećak na kom piše „Svako je dužan da isplače svoju slanu vodu“... vjerovatno dok ne iscuri i najmanje zrno razloga, dok jod ne istoči iz srca. Mi smo od mora... na čudesnom putu do kristalnog jezera.
* * *
Prevedeni smo... prevedeni u sjenkama...
I bez jezika će umjeti da nas pročitaju ljudi iz dalekih mjesta...
Bol. Bol je dio tvog imena... način na koji ga nosiš je razumljiv samo nekima... ne svima.
Iz tebe u svijet je toliko mostova... toliko pupčanih vrpca.
Svaka od njih, početak prekida.
I da se pokriješ gustim krilima, i da moliš nebesa da te ništa ne razbuca... u priči između tebe i majke, desila se istina.
Disaćeš, čedo... disaćeš, ali povremeno zagrcan u suzama.
(Autor je književnik)