- Piše: Darko Jovović

Kad jednom narodu sve postane bitnije od sopstvene kulture i tradicije, onda je taj narod, zasigurno, sebi potpisao smrtnu kaznu. To je kazna za koju je, čini mi se, svaka žalba zakasnila, jer programirani egzekutori nemaju vremena da čekaju da se ljudi zaduženi za promociju kulture osvijeste i eventualno zaustave raciju na promotere istinske umjetnosti. Oni su tu, poštujući komercijalne zahtjeve, kao plod tranzicionih procesa, da pripremljenim metodama obezglave sve one koji upiru prst u prostakluk i primitivizam. I kad egzekutori presude i narodu i kulturi onda se rađa podijum za duhovno posrnuće na kom stasavaju generacije i generacije onih koji, sa flasterom na ustima, nekulturu ispostavljaju kao nacionalni identitet. Nekulturu koja ne poznaje stvaraoce čija djela prevazilaze lokalne okvire i palanačko poimanje svijeta. U takvom ambijentu umišljene glavešine i ne mare za djela koja su svojevrsni udžbenici za odbranu od kolektivnog nestajanja.
A da su za tvorce potvrđene umjetnosti, koja doprinosi stvaranju društvenog napretka i sprječavanju isključivosti, vrata nadležnih institucija u Crnoj Gori zatvorena i opasana debelim žicama kulturnih štetočina uvjeriće se svako ko se uputi prema Trepči, rodnom selu Mihaila Lalića. Tamo će ga dočekati zamandaljena vrata Spomen-doma ovog velikog pisca. Spomen-doma kojim upravlja andrijevički Centar za kulturu, i koji, da apsurd bude veći, nosi ime, upravo, Mihaila Lalića. A Spomen-dom, podignut prije desetak godina narodnim parama, ne otvara se pod izgovorom lokalnih narodnih rodoljuba da nema dovoljno novca za njegovo funkcionisanje. Oni smatraju da je korisnije sredstva namijenjena za podsticaj kulture na sjeveru Crne Gore, koja nijesu zanemarljiva, usmjeravati za promociju estradnih umjetnica, čije pojave zrače inspirativnom potrebom za stvaranje „uzvišenih djela“, od kojih se istinska umjetnost užasava.
No, u svemu ovome postavlja se opravdano pitanje ko je određenoj gospodi dao mandat za (ne)kulturu. Pa upravo narod koji se, zarad sitnih interesa, odriče kulture. Glas im prećutno dadoše i pisci, jer njihov govor postade tih. Njihov jav ne dopire do neba, do gora o kojima je Lalić pripovijedao. Do gora koje je Lalić ovjekovječio za sva vremena, kao što će kultura mrakom ovjekovječiti one koji golotinjom brane književnost od „nasrtaja“ dokazanih pisaca. To su one gore koje nadrastaju narod, dok se, uz estradne krikove, pravoj umjetnosti priređuju komemoracije. I dok kultura u Vasojevićima leleče od stida, iza zatvorenih vrata Lalićevog doma u Trepči kao da dopiru njegove riječi iz Lelejske gore: „Ovdje samo kada je vjetar gora leleče, a dolje narod leleče i od vjetra i bez vjetra. Sve bi ovo trebalo da se zove Lelejska zemlja“.
A u Lelejskoj zemlji zajahali su oni koji su zalivadili obraz i koji ne znaju za stid dok vrijedne knjige trpaju u džakove i sklanjaju što dalje od očiju generacija koje dolaze. Njima Lalićeve misli zasigurno smetaju, jer bi mogli u njima da se pronađu kao neko ko je svim svojim bićem bojkotovao umjetnost i pravu kulturu. Zato mu, vjerovatno, tamniče dom, misleći da će tako spasiti bestidne duše nagrađene neukusom. A odgovor na pitanje zašto su baš oni preporučeni za promociju (ne)kulture možda treba potražiti upravo u Lalićevim riječima: „Dođu trenuci kada sami sebi izgledamo kao proklete lude kojima se život ruga. Nekad ruga, a nekad pita: Čemu se vi to nadate“?
I dok se, poslije svega, zapitah ima li u ovom duhovnom pogromu bar malo nade za umjetnike, sjetih se jednog poznatog pisca iz Vasojevića, koji povremeno dolazeći iz Beograda, zajeca pred zatvorenim vratima Lalićevog doma u Trepči riječima: „Je li ovo „Zlo proljeće“ „Pramenom tame“ udarilo na vasojevićku kulturu“? Odjednom ohrabri me ovaj sjetni iskaz, znajući da su i akteri životnih i društvenih komedija davali inspiraciju umjetnicima da stvore vrhunska djela, jer, po onoj Bećkovićevoj, „u mraku se bolje vidimo“. A i Lalić negdje davno zapisa: „Mora da se ide dalje i kad se ne zna kud“.