-autor: Ljubodrag Stojadinović

Kad sam ja ono bio džomba, a služio sam u Sarajevu, i nisam bio neki vojnik. Imao sam tamo neku djevojku, preskakao sam zid i bježao u grad, zbog nje, naravno. Pa sam poslije, kad me uhvate, po sedam dana ribao mokri čvor (nužnik, prim. Lj.St.).
Ovo je samo dio skice za memoare o posebnim vojničkim podvizima predsjednika i vrhovnog komandanta. Džomba, to je uzvišeni rang živog bića koje je u vojsci, dakle „stara kuka“, isto što i džomba, samo što kuka vuče na koroziju, a džomba isijava iz sebe nataloženi vojnički autoritet.
Priče iz vojske su svakako najdosadnija usmena predanja podgojenih veterana, osim ako se u nekima ne začne zrnce pripovjedačkog šarma i ne nađe vinjeta osobenog humora. Vojska umije da bude smiješna kad napadno naglašava svoju ozbiljnost, a to čini uvijek, ali sjećanja davnih isluženika uglavnom su otrcani stereotipi: „Ej ti, ti bez kape, ti razdrljeni, dođi ovamo kad ti kažem – podvikne na mene neki vodnik, a ja brojim sitno, ne zarezujem živu silu. Umrijećeš pod opasačem, kažem ja njemu…“
Vučićeva priča, očišćena od spamova i u sažetom obliku navedena na početku teksta, ima bar dvije nelogične rupe. Prva je vezivanje svakog kršenja discipline za ribanje klozeta. Takve aromatične legende nastaju na lošim temeljima tuđih priča, kao lagodno opšte mjesto: aha, bježao si, marš u seraonu i to sedam dana.
Drugi je problem preskakanje ograde. Vrhovni kaže da je to bio zid. Ali kasarne u Sarajevu nisu imale zidove, osim magacina na Vratniku. Svuda su bile žičane ograde, koje su učvršćivali pravilno raspoređeni betonski stubovi. Tako je bilo u Dobrovoljačkoj, u komandi korpusa, na Grbavici i u Lukavici, gdje se, prema novim saznanjima, odvijalo spasavanje redova Vučića.
Nismo otkrili tajnu kako je džomba, tada od 18 godina, našao sebi djevojku kod koje se bježi preko zida koga nema, kad su Sarajke toga doba „bježale od proste vojske“ kao đavo od tamjana. Osim ako naš junak nije štedro zlorabio svoj neodoljivi agresivni šarm i harizmu od koje curama nije bilo spasa. To kad u’vati ne pušta! Ne znamo je li on sa djevojkom šetao Baščaršijom, jeo kadaife i tufahije, ili je blenuo po Koševu, ili je fijakerom vozio srećnicu od Čengić vile do Ilidže. To je dio lične romantične čarolije i o tome se detalji ne saopštavaju.
Bio sam sklon da tvrdim kako AV nikada nije vidio kasarnu iznutra. Grešna mi duša, to mislim i sada, i tu okolnost, da nije služio, nikome, pa ni njemu ne bih uzeo za zlo. U stvari, Vučić je prije nekoliko godina doveo čitavu svoju Vladu u jednu nišku kasarnu, pokazujući svoj asketizam u javnim napadima inočke skrušenosti i skromnosti.
Bio sam uvjeren da će se stvar na tome završiti; njegova kaplarski oblikovana pojava nevezana je za bilo kakav vojnički militarizam. Može se biti podnarednik i u politici, samo je potrebno da se takav popne do mrtve tačke poslije koje penjanja više nema. Postoji samo pad, poslednja varijanta penjanja na dolje.
Već smo se umorili od najnovije kosovske sage, da oprostite, popiz.jeli smo od glupog ponavljanja istog. Vidjeli smo sve ono što smo već znali. Ali nas uvijek nekako zatekne i štrecne saznanje da predsjednik ne zna šta radi. To je priznao koristeći miksuru potrošenih rečeničkih konstrukcija. Znali smo da je on samo artist u svom ličnom varijeteu, da traži egzibicionu scenu za patetično uzdizanje svoje nemoći do ludačke apoteoze. Ništa što je rekao prije mjesec dana više ne važi, sve što je rekao juče neće ga obavezivati nikada ni na šta. Pa šta je onda sa državničkom etikom? Ništa, sve je na svom mjestu, to je njegova etika.
Ali, u svemu što inače predstavlja godinama istu scenu na kojoj se mijenjaju jeftine kulise, a ostaju isti jeftini ljudi, dogodilo se nešto novo. Iznenada, a možda i ne, Vučić je u Kosovskoj Mitrovici ponovo sreo „druga do groba“, to jest iz armije. Ako je vrhovni smješten u vojsku 1988, kako ushićeno pišu zaljubljeni tabloidi, to onda bješe JNA.
Ne znam kako druga nisu iskopali ranije, kako se taj nesrećnik nije lično javio, ali dobro, nikad nije kasno za braću iz šinjela. Čovjek se zove Fikret Demiri i radi u Vladi Kosova. Kaže da je sa Vučićem igrao fudbala, jedan na jedan. U čizmama. Kaže da su se udarali po nogama. Vučić je volio da igra šah i nije volio da gubi. Pa je bilo mnogo remija. Bježali su u grad, neko zbog pića, neko zbog djevojke. Išli su zajedno na marš, kaže Demiri, temperatura minus 25, na 1.500 metara nadmorske visine. I tako 20 kilometara, nešto kao teža repriza Igmanskog pohoda. A poslije su, kaže Fikret Demiri, zajedno slavili Božić. Zaista se rodi!
Fikret je, po svom ličnom uvidu, bio četna baba Vanga. Još prije 30 godina predvidio je Vučićevu sudbinu: „Svakoga dana smo po 45 minuta imali časove političkog obrazovanja i vaspitanja. Politički oficir Fehim Bibić je na kraju rekao da će jednoga dana Vučić voditi državu. To smo mu svi mi govorili, da će biti predsjednik“. Ne znam šta da kažem na ovo proročanstvo i ulogu Fikreta Tarabića. Osim „lavor braćo!“(citiram ovdje velikog Petra Pajića).
Tako je, dakle, sve počelo: komandir koji redovno određuje lošeg i neprilagođenog vojnika Vučića da čisti prostor najsmrdljivijeg ranga, zajedno sa „političkim oficirom“ Bibićem, predvidio mu je predsjedničke počasti. Da poslije toaleta povede državu. I on je, da vidite čuda, vodi ni sam ne zna gdje.
Ima tamo i jedna fotografija, na kojoj je Fikret, a iznad njega štrči Vučić, obojica u čojanim mundirima običnih vojnika JNA. Vrhovni djeluje nekako nakalemljen, kao da ga je neko na sliku unio pincetom i prilijepio selotejpom, zbunjen, ozbiljan i prepadnut, kao u amaterskom fotošopu. Mada je moguće da ondašnji fotograf sa „lajkom“ nije imao svoj dan.
No, čemu upravo ovih dana, kad se prepisuju već ispisane stranice mračne srpske istorije, nastaje bajka o džombi Vučiću, koja se pretvorila u sladunjavu baladu o čovjeku koji je jednom bio vojnik. Da li je bio? Ako jeste, kome su potrebni dokazi, i koga briga da li su se dva klipana iz umirućeg bratstva i jedinstva klepetala čizmama, dok su igrali krpenjače, jedan na jedan?!
Jedan slavni istoričar kaže da je Berija za Staljina napravio nekoliko potpuno različitih biografija. Samo u jednoj stoji da je bio pljačkaš banaka i ubica po zadatku partije. Samo u jednoj piše da je bio dobrotvor, ljubitelj životinja i altruista. Samo u jednom životopisu otkriva se tajna da se veliki hazjajin, pred izgledni pad Moskve od straha zavukao pod sto, pa ga je odatle izvukao Georgi Žukov uz psovke, kletve i prijetnje da će ga strijeljati.
Ništa, dakle, ne može da stane samo u jednoj biografiji. Ali niko u prvim godinama 20. vijeka nije mogao da predvidi da će od Kobe, bivšeg skrušenog pravoslavnog ministranta, nastati Staljin.
Da li je neko već uzeo da piše, sebi i nama samo jednu džombinu biografiju? Šta je on sada i šta će biti poslije, kad jednom ostane sam? Vulin nije uspio da mu objesi slike u kasarnama, vojnici ne kliču njegovo ime, niko ne pjeva u njegovu slavu. Makar baladu o džombi, vojniku koji je ni iz čega izmislio sve ono što ne postoji, pa i sebe.
Peščanik.net