-Piše: Milisav S. Popović


-Eto tako... - i izvuče iglu iz male vene.
Zagnjuren u ćebence, čuvao je pogled od uboda, misleći da se time sakrio od bolnice.
-Spava li ti se - dotače mu vrh nosa.
-Spava...
-Boli li te nešto?
-Ne boji... - njoj se, međutim, utroba cijepala gledajući ga kako nestaje.
-Biću tuda, blizu... - kucnu u monitor iznad kreveta, previše velikog za minijaturu od dječaka -... samo pritisneš ovdje, ako ti bude trebalo nešto. Razumiješ?
-Sestla Leno?
-Molim, zlato?
-Mozes li da otvolis plozol?
-Da ne bude hladno?
-Nece, nece... - oči od života oproštene, izviše se u želji da ubijede njene -... tleba da dođe Joji Bo.
-Joji Bo?
-Aha! - izvuče prst na kom bješe crveni hanzaplast - Dlug moj! Najboji!
-Stvarno - sjede pored sitnih nogu - A kako izgleda Joji Bo?
-Uha! Kao... kao tigal i medo.
-Tigar i medo. Pa, mora da je strašan?
-Nije, nije Leno... on, on ima plavi vejiki stooomak! I neće on nista da uradi... mi se cuvamo.
Zagrcnu se. Stegnu rub kreveta, glas ostade miran, pa mu se primače:
-A kako se čuvate?
Poče da šapuće, da tajna ne ode:
-... on me cuvao kada je mama molala da ode nesto na nebo. I kada je tata otisao da je nađe... pa i on onda tamo ostao... Joji Bo je bio tu... poled mene. On mi je plicao dok ne zaspem.
Nije mogla da udahne... nije mogla nikako.
-Kad si ga upoznao?
-Davno... plije devet cetvltaka. (bilo je to zapravo prije dvije godine)
-Tako davno?
-Aha! Kad mi je ona teta lekla da moram da idem i da... i da ne mogu da ostanem kuci da cekam mamu i tatu... onda, onda su me odveli u onu zgladu - mislio je na Dom -... Onda je on dosao iz Svemila!
-Iz Svemira došao?
-Jeste... i lekao mi je da ce da me odvede iz Stilopola.
-A šta je Stilopol?
-Ovo... - uhvati je za prste -... ovo svuda. Sve nesto oko nas. Ovo me boli.
Puče joj srce u komade, pa se na jedvite jade sastavi.
-Razumijem... a sad molim te spavaj. Ostaviću prozor odškrinut... hoće li moći da se provuče?
-Oce!
-Spavaj, luče - poljubi ga u blijedo lice.
***
-Da ste ga samo čuli... - nije mogla da otpije gutljaj vode -... Ima tog imaginarnog druga. Nešto između tigra i medvjeda... sa plavim stomakom.
-Joji Bo? - upita sestra sa većim naočarima.
-I tebi je pričao?
-Jeste... čeka ga da dođe... da ga izliječi i odvede.
-O, Bože! Bože dragi - suze konačno pođoše - I on misli da stvarno postoji...
***
Ali, sestra Leno, Joji Bo zbilja postoji. Došao je i ušao kroz prozor. Izliječio ga momentom. Vratio mu dah u grlo, a uzeo glas. Izmakao ogromni krevet, pomjerio zid... smjestio ga na rame i iskočili kroz otvor. Jezdili su malo oko zgrade. Mahali ti... no si bila nešto umorna, pa pogled bacila... nisi ih, nisi primijetila. Kružili su nekoliko minuta, pa je Joji Bo rekao da je bilo dosta i da treba krenuti put Svemila... dok je Mliječni put još prohodan. Umije da se napravi gužva, znaš.
***
A na drugoj strani, u ovom našem svijetu od stilopola... humka svježa nad dječakom od mjeseca. Brza smrt... duge bolesti... kratkog života jedne male pjesme... što se u svakojake tuge zaplela... pa se zagubila greškom Pecaroša... i tako istopila. Nije bilo nikoga, osim nekoliko slučajnih životnih prolaznika... Nikog da zavazda stane, prigrli i ostane. Sidro je podignuto... moralo se... eto tako, moralo je mače iz ćebenceta da nestane.
***
Hrabrom Luki, što je sa pet ljeta postao naša omiljena osoba...
U igri od sedam mornara, lađa prerano ostala bez kapetana. Svemil je vječnost što šapama vrte tigrovi i mrki medvjedi... a smrt je poput hanzaplasta sa tvog prstića, jedna pogana sitnica. Sad se makla... i više ti nije potrebna. Nikada.
Putuj, putuj sve dok ti se duša ne bude opet rodila.
Jojim te... i nadam se da je Bo prestala.
Plozol je otvoren za sva vremena... svrati da nam ispričaš kako si stasao u diva.
(Autor je književnik)