- Autor: Deni Rodrik

Politički model koji se primjenjuje u Turskoj odavno je izgubio sjaj, a sve dublja kriza u diplomatskim odnosima sa jednako dezorijentisanom administracijom predsjednika Donalda Trampa sada je gurnula ekonomiju zemlje u pogubnu krizu valute. U poslednjih 12 mjeseci vrijednost turske lire praktično se prepolovila. Budući da su turske banke i kompanije zadužene u stranoj valuti, lira u slobodnom padu prijeti da za sobom povuče i veliki dio privatnog sektora.
Pošto je u junu pobijedio na prvim izborima održanim poslije formalnog prelaska sa parlamentarnog na predsjednički sistem vlasti, predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana više ništa ne sprečava da zemljom upravlja kao pravi autokrata. U tome mu pomažu ministri odabrani zbog lojalnosti (i porodičnih veza sa predsjednikom), a ne na osnovu stručnosti.
Više od jedne decenije finansijska tržišta su vjerovala u Erdogana, koji je do 2014. obavljao funkciju premijera, i davala turskoj ekonomiji povoljne kredite. Ekonomski rast zemlje je tako postao zavisan od stabilnog priliva stranog kapitala za finansiranje domaće potrošnje i investicija u izgradnju stanova, puteva, mostova i aerodroma. Ta vrsta ekonomske ekspanzije rijetko ima srećan kraj. Pitanje je samo kada.
Neposredni okidač za to bila je odluka Trampove administracije da uvede sankcije (i zaprijeti dodatnim mjerama) da bi izvršila pritisak na Tursku da oslobodi Andreja Brunsona, evangelističkog pastora nastanjenog u Izmiru, uhapšenog u racijama poslije neuspjelog pokušaja vojnog udara protiv Erdogana u julu 2016. U akciji koja je uslijedila uhapšeno je 80.000 ljudi, 170.000 je otpušteno, zatvoreno je 3.000 škola, internata i univerziteta i smijenjeno je 4.400 sudija i tužilaca.
Ove drakonske mjere sprovedene su tokom vanrednog stanja, uglavnom po nalozima ljudi oko Erdogana. Otpor ukidanju osnovnih sloboda bio je minimalan, jer su mediji strogo kontrolisani, a civilno društvo razoreno represijom i atmosferom straha. Brunson je samo jedan od više hiljada ljudi optuženih za terorizam u hapšenjima poslije uvođenja vanrednog stanja 2016.
Kao i za svaku ekonomsku krizu izazvanu neodrživim finansijskim politikama, pronalaženje izlaza podrazumijeva kratkoročne i srednjoročne mjere. Na kraći rok, ekonomiji su potrebne mjere koje će povratiti povjerenje i stabilizovati finansijska tržišta. Možda će turska centralna banka morati da podigne kamatnu stopu, uprkos Erdoganovoj dubokoj averziji prema toj mjeri. Konkretan i uvjerljiv program za pooštravanje fiskalne discipline i restrukturiranje duga privatnog sektora takođe je važan. Možda će MMF morati da obezbijedi privremenu finansijsku pomoć Turskoj.
Ali, takve kratkoročne mjere neće imati efekta na dugoročne probleme turske ekonomije, koji su posledica autokratskog Erdoganovog samodržavlja.
Turska nikada nije imala besprekornu demokratiju. Erdogan je došao na vlast 2003. poslije četiri vojna udara. Ipak, zemlja je imala uspostavljen sistem uzajamne kontrole različitih grana vlasti koji je ograničavao čak i djelovanje vojske, a smjena vlasti je više puta obavljena na poštenim i slobodnim izborima. Poslije Drugog svjetskog rata, niko u u Turskoj nije imao bezgraničnu vlast van svake kontrole. Polazeći od slabo razvijene osnove nakon uspostavljanja demokratije 1946, civilno društvo je napredovalo do tačke u kojoj je vlada spremno pregovarala sa poslovnim udruženjima, sindikatima, univerzitetima, medijima i različitim privatnim interesnim grupama.
U prvim godinama na vlasti, dok je još zazirao od vojske i sekularnih elita, Erdogan se bar nominalno zalagao za demokratiju i ljudska prava. Pokušavao je da zadobije podršku dugo potlačene kurdske manjine. Domaći i zapadni liberali su nasjeli na priču o „demokratskom islamisti“…
Erdogan je ubrzo započeo rat sa nezavisnim medijima gušeći ih visokim kaznama. Potkopao je vladavinu prava montiranim procesima protiv generala i drugih vodećih sekularista. Erdoganov pad u autoritarnost ubrzao se kada se sukobio sa nekadašnjim saveznikom, bivšim imamom Fetulahom Gulenom i njegovim sledbenicima. Sukob se dramatično intenzivirao poslije pokušaja državnog udara 2016.
Na poslednjim junskim izborima, tvrdi Erdogan, „stara Turska“ je ustupila mjesto „novoj Turskoj“. U novom poretku, u Erdoganovoj drugoj turskoj republici svaki izazov predsjednikovoj moći tumači se kao izdaja zemlje.
On prisvaja zasluge za sve što je dobro, dok za neuspjehe krivi mračne strane sile i zavjerenike – često neimenovane. Slavljenje predsjednika, privid njegove nepogrešivosti i imperativ političkog opstanka proglašeni su za najviše ciljeve. Svi drugi ciljevi, bilo da je to rast produktivnosti, dobri odnosi sa saveznicima u inostranstvu, unapređenje obrazovanja ili zacjeljivanja rana u turskom društvu, manje su važni od učvršćivanja njegove vlasti. Za svoje žrtve podnijete za dobro turskog naroda, on je prigrabio pravo da bude iznad zakona i da bogati svoju porodicu i bliske saradnike.
Logika novog turskog političkog sistema podsjeća na osmanski „krug pravednika“ koji je stanovništvo dijelio na široke mase koje plaćaju porez i malobrojnu elitu oslobođenu poreskih obaveza, na čijem čelu je bio sultan potčinjen jedino zakonima šerijatskog prava (koje je on sam tumačio). „Krug pravednika“ je zvanično ukinut 1839. proglasom kojim je počelo doba obnove. Gotovo dva vijeka kasnije, Erdogan je vratio Tursku u prošlost i poništio napore generacija reformatora.
Sistem koji je uspostavio ne ostavlja prostora za kompetentne političare ili birokrate koji će upravljati ekonomijom. Oni su istisnuti, jer njihovi ciljevi nadilaze lične interese vladara. Strah onemogućuje otvorenu raspravu o važnim pitanjima. Poslovni ljudi, univerzitetski profesori i novinari su zaćutali gonjeni instinktom samoodržanja. Predsjednikov najuži krug prepun je ljudi (i žena) koji mu podilaze i udovoljavaju njegovim predstavama o sopstvenom sveznanju i veličanstvenosti. Čak i lideri opozicije u bezubom turskom parlamentu postaju vatreni navijači svaki put kada Erdogan natukne da bi izostanak podrške išao u prilog neprijateljima zemlje.
Kao i u Rusiji i Venecueli, nekoliko odvažnih disidenata dobili su dozvolu da se oglašavaju sa margina javnog diskursa da bi se održao privid slobode govora. Ali oni žive u neizvjesnosti, uvijek u opasnosti od hapšenja za primjer onima koji ne poštuju postavljena ograničenja.
Ranije ili kasnije, ekonomski pritisci će primorati Tursku da pribjegne rešenjima koja će stabilizovati valutu i finansijska tržišta. Ali to neće vratiti dugoročne privatne investicije i talente koji masovno napuštaju zemlju, niti uspostaviti klimu slobode koja bi Turskoj omogućila da napreduje. Kao što pokazuje primjer Kine i još nekoliko azijskih zemalja, neke autokratije mogu napredovati dokle god njihovi lideri vode razumnu ekonomsku politiku. Ali ako ekonomija postane samo još jedna od poluga za učvršćivanje samodržačke moći, najveću cijenu, kao što vidimo, plaća upravo ekonomija.
(Tekst je napisan u saradnji sa Timurom Kuranom, profesorom ekonomije i političkih nauka sa Djuk univerziteta (Durham, Sjeverna Karolina)
Preveo: Đorđe Tomić
Peščanik.net