- Autor: Miljenko Jergović

Avgusta 1984. moralo se u vojsku. Mene su najprije slali na Lastovo, a nakon sedam dana na obuku u Knin, u sjevernu kasarnu, u kojoj se, kako mi se činilo, naguralo pola Jugoslavije, i to one divljije, bučnije, fizički jače i izdržljivije.
A ja kao da sam se nekom greškom zatekao među tim terminatorima i supermenima. Na jutarnjem trčanju oko poligona uvijek sam bio zadnji, lipsao bih već nakon petsto metara, pa bi me trebalo čekati. A na isprobavanju gas-maski, kada nas je vodnik Kovačević poslao u neku vrtaču i bacio za nama dimnu bombu, mene je uhvatila panika, skinuo sam masku i krenuo bježati glavom bez obzira, da su me trojica morala loviti. Onda, kako imam poveliku glavu, šljem mi je na prvoj smotri stajao navrh glave, i kad je kapetan Vukićević, misleći da nisam skinuo kapu prije nego što sam stavio šljem, dreknuo: „Vojniče, šta ti je to ispod šljema?“, ja sam skrušeno odgovorio: „Glava, druže kapetane!“. Elem, ispalo je kako ću baš ja biti onaj na čiji će račun pričati najsmješnije šale.
Gadno je u toj vojsci bilo gradskoj djeci, nenaviknutoj na sve što se u muškome životu smatra normalnim: eto, recimo, buđenje u pet, pa marš od kojih tridesetak kilometara, uglavnom uzbrdo, gađanje bojevom municijom, a zatim povratak u kasarnu i igranje košarke u slobodnom vremenu. Još bi se to nekako i izdržalo da i desetarima i vodnicima, a i strašnome kapetanu Vukićeviću, nije savršeno jasno da je u tvojoj glavi jedan žilavi unutrašnji neprijatelj, koji im se ruga i kada je tebi najteže, i koji ti ne da da veruješ u ono u što vjeruju oni.
Srećom, u vojsci nikada nisi sam, pa je tako u jedinici bio i jedan Trebinjac, povisok dečko, još smotaniji od mene, a pritom i socijalno sasvim neadekvatan. Pristojan i fin, poput džentlmena u britanskim komedijama, on niti je psovao, niti je učestvovao u onim muškim ceremonijalima inicijacije, koji meni nisu loše išli, jer sam barem na jeziku bio dovoljno brz, a sarajevsko me je odrastanje ispunilo onim otrovom od kojega se, po potrebi, stvara i bezazleni humor i način da se od sebe ili od drugih napravi budala. Draganu Janjiću, tako se Trebinjac zvao, do takvih stvari nije bilo stalo. U slobodno je vrijeme čitao svoje knjige, ili bismo, uz sendviče sa ajvarom i presovanom šunkom, nas dvojica pričali o životu i o literaturi, dok je ostatak vojske igrao basket ili odlazio u grad. Napričali smo se u tih šest mjeseci, prije nego što su mene vratili na Lastovo, a njega na Vis, toliko da i ne znam s kime sam se više narazgovorao o onome čime ću se, na kraju krajeva, u životu i baviti. U duhovnom smislu Dragan Janjić bio je moj bliski srodnik, jedan od onih ljudi koji razumiju šta ti svaka riječ znači i prije nego što je izgovoriš.
Nakon vojske čuli smo se još dva-tri puta, ali kako ne znam razgovarati telefonom, nisam se baš nešto ni trudio. Kada je počeo rat, i kada bi na radiju spomenuli Trebinje, uvijek bih se Dragana sjetio, da mu ljudi nisu učinili neko zlo. Znao sam, a to nije lako znati, da se on nije prozlio. Prošao je rat, a o njemu i dalje ni glasa.
Onda se, krajem 1998, po srpskim i zapadnim medijima pročulo za neobičnog kaluđera iz Visokih Dečana, oca Savu, koji je, uprkos strašnome vremenu i usijanim glavama, pokušavao što licem u lice, a što uz pomoć Interneta, ljude dozvati pameti, da ne čine zlo jedni drugima. A još kasnije, kada su se sva zla podogađala, zagrebački je „Vjesnik“ objavio intervju s njim. Nije bilo fotografije, ali sam već dobro znao šta je i ko je meni otac Sava.
Obično se smatra kako se neki veliki prevrat i lom u čovjeku desi prije nego što se zamonaši ili zaredi. Zaista, ništa monaško nije bilo u Draganu Janjiću dok smo u Kninu raspravljali o životu i o poeziji. Osim te sasvim izuzetne dobrote. U proljeće 1999. otac Sava je spasavao jedne ljude, da bi već nakon nekoliko mjeseci spasavao druge ljude. Ne zna se, zapravo, koliko ih je spasio. Kao što se ne zna ni koliko ih je, vlastitim primjerom, spasio da ne postanu zločinci. Mogli su ubijati i paliti, a zbog njega, eto, nisu. U strašna vremena sačuvao je Dečane, svojom ih dobrotom čineći Visokima. Ili je dobrota, i onda u Kninu, već bila njegovo monaštvo.
wwwbuka.com