- Piše: Goran Danilović

Odustanimo na trenutak od legitimnog prava da na uvrede odgovorimo recipročno i pokušajmo zdravim razumom da analiziramo šta nam je prije par noći „poručio“ predsjednik države Đukanović u intervjuu Javnom TV servisu. Pokušajmo, jer žalosno je da trideset godina nakon uvođenja višepartijskog sistema Crna Gora biva i dalje unižena potcjenjivanjem znanja, reciklažom strahova, vrijeđanjem pojedinaca i zajednica, i to zbog oskudnosti argumenata, uz mlataranje po istoriji i geografiji.
Niko odavno nije dobio priliku da u TV duelu razgovara sa Đukanovićem, pa su monolozi postali uobičajena praksa duže od decenije. Ipak, moraju se demantovati ključne ocjene i neistine kako bismo pokazali da amnezija nije kolektivna bolest u nas.
Prvo, niko se posebno ne raspituje zašto se Đukanović ponovo prihvatio državne funkcije jer se ne radi o neobičnom potezu nego o ustaljenoj političkoj praksi predsjednika DPS-a. Bilo bi iznenađujuće i za analizu da nije, pošto je to uradio mnogo puta dosad.
Drugo, napredak Crne Gore kroz istoriju nisu sprečavali Srbi ili Srbija. Srbi su je stvarali, a nijedan djelić naše uže ili šire teritorije nikada nije bio pod okupacijom Srbije.
Treće i ključno, zaostajanje Crne Gore nije posledica tumaranja cijelog balkanskog prostora u minulih dvjesta ili trista godina, nego je takva konstatacija tumaranje po istoriji regiona i Evrope. Recimo i ovo: krajem osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka, nakon Francuske buržoaske revolucije, Crna Gora i Srbija su se budile pod okupacijom, državnopravno se uređivale, podižući svoje nacionalne i oslobodilačke revolucije istovremeno. Nije to bio balkanski hir nego samosvjesna potreba za konačnom slobodom. To je doba pisanja Stege i Zakonika opščeg, crnogorskog i brdskog na Cetinju, a kasnije Sretenjskog ustava u Srbiji. Nismo dakle tumarali nego se borili da preživimo, odnosno, opstanemo. Predsjednik bi morao znati da ne bismo, recimo, smjeli biti ljubomorni na njemački narod toga doba jer će Bizmark tek krajem devetnaestog vijeka „mačem“ ujediniti stotine kneževina i slobodnih gradova u jedno veliko carstvo. Predsjednik Đukanović misli da bismo, možda, morali biti ljubomorni na Austrougarsku nekog vremena ili da smo morali biti njen dio kako bismo postali Evropa i priključili se „porodici evropskih naroda“? Kojih, valjalo bi čuti od Đukanovića? Austrougarska nije, niti može biti i jednom slobodnom Evropljaninu, Srbinu, Crnogorcu, obrazac i pretečestvo evropske civilizovanosti!
Jesu li sve naše bitke za slobodu, samo od Krusa do Mojkovca, tumaranja? Jesmo li mi izazivali divljačke ratove upuštajući se u varvarska osvajanja ili smo se branili od varvara i osvajača, satjerani u krše i gore? Jesu li balkanska tumaranja onog vremena Vukove reforme jezika, Dositejeve prosvjetiteljske reforme društva, petrovićevsko stvaranje države, obrenovićevsko modernizovanje Srbije? Je li balkansko tumaranje kada vjekovna epopeja završi međunarodnim priznanjem državnosti Crnoj Gori i Srbiji na Berlinskom kongresu, a naposletku iscrpljujućih vjekova budemo pobjednici u oba svjetska rata? Zar nije očigledno da ovdje ne tumara Balkan nego neko vršlja po balkanskoj istoriji, i to bez osjećaja za mjeru i bez elementarnog poznavanja istorije! Predsjednik bi morao znati da Srbija, a potom i Jugoslavija Karađorđevića nijesu bile zaostale i primitivne balkanske kasabe. Nakon razaranja koje su pretrpjele u Velikom ratu, nakon prethodnih demografskih gubitaka i Srbije i Crne Gore koji su bili zastrašujući od dvanaeste do osamnaeste, u samo dvadesetak godina postojanja i unutrašnjih trvenja, Kraljevina Jugoslavija je bila neuporedivo veće gradilište onog doba negoli je naš prostor danas! Okrenutost „zapadu i zapadnim vrijednostima“ nije nikakva posebnost sadašnje DPS vlasti ili predsjednika Đukanovića lično. Gotovo svaki Obrenović je vodio Srbiju tim putem, crnogorski guvernaduri Radonjići i poneki Petrović Crnu Goru, a Aleksandar Karađorđević je prva velika žrtva fašističko-nacistističkog komadanja Evrope. Nijedna od pošasti sa evropskog kontinenta od kojih je gorio svijet nije rođena na Balkanu. Ni krstaške ratove, ni kolonijalna pokoravanja Novog svijeta, ni seobe naroda, ni kristalne noći, ni oktobarske revolucije, ni fašizam ni nacional-socijalizam nisu započeli balkanski vladari i narodi! Nažalost, neki jesu prepisivali nacističke i fašističke obrasce pristigle sa Zapada, stvarali logore i istrebljivali različite od sebe, ali to je bio pokušaj da se prati jedan od tadašnjih „evropskih puteva“. Ona druga Evropa, kojoj su najhrabriji i dominantni sa Balkana pripadali, nastajala je tek tada u svojoj krvi. Predsjednik bi morao znati da je preduslov današnje slobodne Evrope bila žrtva, a ne tumaranje Balkana, koja, eto, nažalost, nije vrednovana ni u cetinjskoj predsjedničkoj rezidenciji. Socijalistička Jugoslavija, šta god ja mislio o slobodi čovjeka u njoj, nije putovala na istok. Ako i jeste, ako je jednopartijski sistem bio drastično odstupanje Balkana od evropskog obrasca demokratije, to nije, valjda, bilo tumaranje, nego koncept kojega se predsjednik Đukanović nikad nije odrekao. Naprotiv!Za mnoge današnje evropske zemlje, od Baltika, do Crnoga mora, pa i za neke na Atlantskom okeanu, balkanska Jugoslavija je bila uspješna priča i rado bi se trampili sa nama za taj dio dvadesetog vijeka. Osamdesetdevete, kada je Đukanović došao na vlast, mnogi od onih, koji su pripadali socijalističkom krugu, gledali su nam u leđa. Naše prednosti su, u međuvremenu, nestale, a u Evropsku uniju danas nas uvode: Litvanija, Letonija, Estonija, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Kipar, Malta i, zašto ne reći, Portugalija. Odavno su ispred nas, pa i oni kojima je Balkan i tvrđi komunizam gorko nasleđe. Nije dakle, do Balkana i njegovih usuda, nego prije do ljudi koji su upravljali ovim prostorom nakon pada Berlinskog zida. Zaključujemo, dakle, da za naše zaostajanje nisu krive balkanske stranputice, kako voli da kaže predsjednik Đukanović, nego poslednjih 30 godina rasipanja stečenog kroz mafijaške privatizacije uz, istini za volju, prethodeće krvave nacionalizacije. Svako od nas ko se danas bavi politikom prije nego omalovaži znanje i postignuća prethodnih generacija, mora priznati da su kroz našu balkansku istoriju ove zemlje vodili obrazovaniji, uvaženiji i iskusniji nego što smo to mi.
Gurali se u istorijske čitanke preko reda i zasluge, željeli za sebe slavu kakve nije bilo, jasno je da obnavljanje potpune nezavisnosti Crne Gore 2006. ni izbliza nije datum koji se može mjeriti sa priznanjem nezavisnosti na Berlinskom kongresu. Strateški i tehnološki, budući autoput Podgorica - Beograd nesamjerljiv je u odnosu na podvig kakav je bio izgradnja pruge Beograd- Bar ili Jadranske magistrale! Da sam u pravu, svjedoči činjenica da smo mi poslednja evropska zemlja koja će za koju godinu izgraditi prve kilometre „kineskog autoputa“, a tridesetih godina prošlog vijeka, nad Đurđevića Tarom dobili smo most koji je bio najveća drumska građevina te vrste i toga doba u Evropi. Naše univerzitetsko obrazovanje u prvim i potonjim Jugoslavijama bilo je neuporedivo sa današnjim. Nekadašnji univerziteti su stvorili briljantne pojedince, grandiozne umove različitih profila, porodili studentske pokrete koji nisu zaostajali za evropskim, sportiste koji su bili svjetski priznati, umjetnike po kojima nas pamti planeta. Završimo na kraju sa NATO-om! Iako datum i godinu učlanjenja predsjednik Đukanović želi predstaviti novovjekovnim podvigom Crne Gore, realnost je surova i uznemirujuća. Koliko je u pitanju ispunjenje demokratskih normi i principa govori podatak da su značajno prije nas te demokratske NATO standarde „osvojile“ i Turska i Albanija. Da ne nabrajam sve baltičke i istočnoevropske zemlje. Da je bilo do „standarda“ odavno bi se vijorile: gruzijska i kazahstanska, ukrajinska i bjeloruska zastava u Ševeningenu. O našoj vojnoj moći, o živoj sili i tehnici nekad i sad nećemo ovoga puta. „Mašan“ traži posebnu pažnju i analizu.