- Autor: Nadežda Milenković

U združenoj akciji pranja građevinskih investitora, predsjednik države i predsjednica Vlade su u odvojenim, a ipak sinhronizovanim nastupima pjevali istu pjesmu: ko zida taj i gine (neopravdano od „babine“ ruke, ali opravdano od nemara poslodavca), ko radi taj i griješi, ko zine taj i laže. Pjesmu je desetak dana ranije najavio gradonačelnik Beograda, kada je izjavu o pogibiji radnika koji je rukama pokušavao da zadrži potporni zid započeo riječima: „Beograd jeste grad kranova i jedno veliko gradilište i tome se svi radujemo“.
A kad vođe države i njenog glavnog grada krenu da se utrkuju ko će kreativnije da opere institucionalnu zapuštenost i razulareno bezakonje, onda nije čudno što je predsjednik države našu zastrašujuću seriju pogibija na radnim mjestima pravdao „podatkom“ da u Americi na svakih deset sekundi pogine po jedan perač prozora. Narednog dana se izvinio gledaocima što je „ispao glup“ i pravdao se umorom (pa neće valjda da se pravda zlom namjerom?) ali nije objasnio čime su uzrokovani svi drugi „podaci“ kojima redovno zasipa javnost: da je čeri paradajz nastao mutacijom gena jedne odvratne životinje (a Simka čokolade se prave od lješnika i krave?) ili da je on na izborima osvojio najviše glasova u novijoj istoriji ili da smo (u bilo čemu pozitivnom) u vrhu (bilo koje) rang-liste ili…
Premijerka, koja je ranije rekla da je „komforna“ s mogućnošću da je padanje potpornog zida na koridoru posledica nečije greške, sada nije komforna s mogućnošću da je padanje i pogibija radnika u „Beogradu na vodi” takođe posledica nečije greške. Pa je brže-bolje (i jače) apelovala na opoziciju i nevladine organizacije da ne insistiraju na traženju odgovornosti jer bi to bila politička borba. U prilog sebi i ona se pozvala na američku statistiku po kojoj dnevno pogine četrnaest radnika. Čak i da je podatak tačan (a ne sa satiričnog sajta kao onaj koji je iznio predsjednik države) i čak da se odnosi samo na građevinske radnike (što nije rekla) koji ginu na građevinama, a ne i u saobraćajnim i drugim nesrećama – bilo bi cinično, da nije bezobrazno, porediti broj poginulih radnika sa državom koja ima skoro pedeset puta više stanovnika i sto puta veću teritoriju.
No, nije ni bitno da li su predsjednik države i predsjednica Vlade iznosili tačne i uporedive podatke. Bitno je da su se zdušno trudili da nam utuve u glavu da se pogibije na radnom mjestu dešavaju svuda. I da je to maltene prirodno.
Da, dešava se. Dešava se i da u samo jednoj, maglovitoj i nepovoljnoj noći za letjenje, pogine čak sedam radnika (u vojsci i zdravstvu) a sa njima i jedna beba. Ili da u drugoj, maglovito objašnjenoj noći, pogine mnogo više i radnika i neradnika Obrenovca nego američkih perača prozora u deset godina.
Dešava se, ali nije prirodno, da onda vlast u još maglovitijim istragama, za prvu pogibiju okrivi navodno pijanstvo pilota helikoptera, a za drugu – pa, nikog. Podavljeni Obrenovčani su „umrli prirodnom smrću“.
Jedino je prirodno što se tada ova vlast nije poredila sa Amerikom nego se, baš kao i sada, pravila Englez.
Peščanik.net