-Piše: Vojislav Bulatović

Od izbora do izbora živjeti se mora! Tako bi glasio zaključak jednog tranzicijskog građanina koji pun iščekivanja čeka bolje dane od političara obećane. Birač – okidač je presudio ko će da bude u „sedlu“ a ko u pratnji. Slijedi period smirivanja poslije huke i buke. Pobjednici, šta bi drugo, pozivaju na smirivanje, rad i red, na obavljanje poslova u institucijama sistema, na poštovanje izborne volje građanina... Oko strateškog pravca nema pogađanja. Evroatlantski put vodi pravo u „viši civilizacijski krug“ – naš novi obećani uzlet. Nije baš onaj komunistički udaljeni raj, ali ima privlačnu snagu višeg i boljeg. Zbog toga, sada treba marljivo „raditi i učiti“ – sve poglavlje po poglavlje i „Nova Biblija“ biće savladana. Naslovi njenih poglavlja malo su suvoparni: pravna država, demokratski kapaciteti, građanska javnost, ljudska prava i slobode, bezbjednost i sigurnost, upravljački i administrativni kapaciteti, poslovni ambijent, fiskalna konsolidacija i javni dug... Uz sve ovo, traži se svakodnevno podizdanje svijesti građanstva na liniji zapadnih vrijednosti življenja.
Opozicija kao da je uzela „medicinski tajmaut“ da zaliječi i sanira rane zadobijene u prethodnom izbornom ratu. Jedan dio je na stalnom saslušanju u sudnici zbog navodne „ruske veze“, a cilj je bio da „uđu u Skupštinu, pozovu narod na ustanak, razoružaju policiju, ubiji premijera i uspostave prorusku antievropsku i antinatovsku vlast”. Tako se u javnosti predstavlja mogući scenario „planiranih“ događaja označenih u optužnici kao „pokušaj državnog terorizma“.
Dvije godine glas naroda je utišan kao da je učvršćen neki zid tišine. Čuju se povremene poruke partije i političara na vlasti da se zna da su institucije mjesto obavljanja državnih poslova, a koga nema bez njega se može. Ipak, nešto se pokreće, jer valja misliti na sledeće izbore. Političari, inače, ne trpe premnogo tišine. Otvorene rasprave o uslovima i rokovima novih izbora upozoravaju da je vrijeme za budilnike, omekšivače i upijače. Mora se oglašavati i ubacivati postepeno u političku arenu što više političke „piraterije“ probranog alergenskog materijala za provjeru reakcija naroda. Jedan dio ima funkciju omekšivača i upijača negativnih energija i efekata loših rezultata. Svaki politički subjekat, pa i vlast, ima potrebu da ukloni iz percepcije javnosti sve ono što im ne ide u prilog ubacujući pred sud javnosti sve ono što će pažnju javnosti usmjeriti u željenom pravcu. Sve to može da izgleda iracionalno i štetno, ali političari moraju naći sredstvo diferencijacije i markiranja raspoloženja birača. Izgleda, sada smo baš zakoračili u tu fazu sondaže. Neki višestruko „reciklirani“ materijali za tu sondažu počinju da se analiziraju, da „pozivaju“ na izjašnjavanje i postrojavanje. To su oprobane istorijske teme, crkveni problemi, Njegoš i Bošnjaci, te varijacije identitetskih stanja. Djeluje već besmisleno programirano ubacivanje u svaki predizborni proces istih tema da se ne bi prošlost zaboravljala i povratila kao nedavno plakatirana 1918. Ne znam kome je više potrebna ta godina. To je godina završetka velikoga pakla u Evropi u kome je stradanje balkanskih naroda, posebno srpskog, bilo biblijskih razmjera. To je godina usvajanja za zelenim stolom jednog nesrećnog projekta jugoslovenske monarhije na mjesto jedne uništene monarhije (Austrougarske). Sam naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pokazuje gnjilost tog kompromisa. Poslije velike katastrofe komadi propale monarhije ostali su da plutaju po površini velikog balkanskog ratišta. Šta s njima učiniti? Dati im državnost i samostalnost i time ih nagraditi iako nisu ništa doprinijeli u toj pobjedi? Imali su samo oslobodilačke težnje, ali ne legitimaciju borbe i otpora! To je imala samo Srbija. To je bio, kako će vrijeme pokazati, Danajski dar. Teško je bilo kome procijeniti gdje je u takvom projektu bilo mjesto crnogorske monarhije. Crnogorski monarh je bio na pristojnoj udaljenosti od patnji svoga porobljenog naroda dok je srpski monarh, kao i Nikolin unuk, bio na frontu sa vojskom.
Pobuna protiv nove države (komite) tek što se završio Veliki rat, značila je poziv na nova stradanja i krvoprolića. Parola: „za kralja, za otadžbinu”, koja je pokretala kraljeve ljude, oslonce monarhije, teško je mogla da okupi i pokrene sav narod, tim više, što je nova država povezivala prvi put u istoriji sve južnoslovenske etnose koji su se nadali slobodnom životu i razvoju. U tom kontekstu treba posmatrati i ovaj posledično katastrofalni raskol. Zato on nije za slavlje kako „državobranitelja” tako ni „ujedinitelja”. To je politikanski egzibicionizam.
Crnogorski dinarski agon koji je vjekovima donosio nepokornim ratnicima i lovorove vijence i prijetnje istrebljenja, i raspuća i bespuća, i zanose da s drugim stvaraju velika djela, a da pritom nadmaše sami sebe i svoje moći (primjer su dva jugoslovenska ujediniteljska čina) teško se smiruje i sublimiše svoju energiju konfrontiranja, nemirenja u mudrosti sinteze i ublažavanja krajnosti. O tome lijepo razmišlja revolucionar Veljko Vlahović: „Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti.
To je nikad nenapisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze... Žene u crnini su živi spomenici veličine patnje i borbe... Mnogi su iz nje bježali od prevelikog siromaštva prevelike slobode i tereta istorije... ‚‘
Istorije – istoričarima, a političke reciklažne radionice imaju dovoljno materijala i u burnoj svakodnevici živih ljudi.