-Piše: Slobodan Savović

Odgovor na pitanje zbog čega On i njegovi toliko dugo vladaju nama, pa sve i da su nas kolačima hranili cijelo to vrijeme, leži u većem dijelu Njegovih podanika. Jer sada su djeca koja su rođena te godine kada je On došao na vlast ozbiljni familijarni ljudi, koji žive i rade negdje u inostranstvu. Nego.
Odgovor na postavljeno pitanje nije ni prost, ni lak. Niti se taj odgovor može sažeti u jednoj rečenici. Jednako važno je i to kako tragati za istinom koja se krije iza odgovora na ovo pitanje? Ja kao Njegov podanik ne znam zbog čega On vlada tolike godine. I ne znam da li je pametno da se ponašam ovako kako se ponašam. Da li je mene pregazilo vrijeme i da li sam ja ostao u paučini prošlih vremena zarobljen u njegovoj mreži, prosto ne znam. U međuvremenu je On nakotio mnoštvo paukova sličnih Njemu, tako da je ova nova država izrodila neke nove vrednosne sisteme u kojima ne mogu da pronađem sebe. Zbog toga i pišem ovo sve kaskajući za vremenom u ovom hiljadugodišnjem prostoru. Nego.
Tragajući za ovom istinom zbog čega baš nas strefi tolika sreća i čast da nam On bude vođa sve ove godine, naslućujem krhotine odgovora. On je odavno prestao da postoji kao On, ličnost od krvi i mesa sa svim svojim vrlinama i manama koje ima kao čovjek. On je prerastao u politički mit koji većina njegovih podanika personifikuje i prilagođava sopstvenim životnim potrebama. Kad jednom savladam ovu krhotinu odgovora, onda mi se čini i logičnim odgovor mojih prijatelja. Sve mi znamo kakav je On, ali mi sa vama nećemo jer vi ugrožavate tekovine mlade revolucije, to jest države. Država nam je iznad svega i vi hoćete opet da nas okupirate i otmete državu! Ne pomaže ni činjenica što sam ja vjerovatno veći domoljub i dobroželatelj od većine paukova iz Njegovog okota. Meni se ne vjeruje. Zbog čega? Zbog toga jer je On otac nacije, obnovitelj države koja je iznad svega, iako je tu istu državu prilagodio sopstvenim potrebama. Tako su se moji prijatelji vjerujući u politički mit o Njemu prilagodili novom vrednosnom sistemu koji zovu Crna Gora. Vrlo uredno učestvuju u raspravama na određene, od strane Njega zadate teme. Himna, grb, Rumija, Sveti Sava itd... Na taj način On ostavlja bez daha svoje podanike, zabavljajući i zavađajući istovremeno običan svijet, po njega bezopasnim temama. Nego.
Tragajući dalje za odgovorima, naslućujem još jednu krhotinu odgovora. Eliksir Njegove političke dugotrajnosti leži u paukovima oko Njega i iza Njega. Njegov bespogovorni establišment, državni aparat koji je iznjedrio, promovisao je poslušnost kao vrhunski princip života u Njegovoj sjenci. Ako slušaš i izvršavaš, nećeš nikada izaći na Sunce i rizikovati slobodu da sam preuzmeš odgovornost za nešto. Da budeš odgovoran za svoje postupke i svoj uspjeh ili neuspjeh, svejedno. Odgovornost je kao najveća jeres protjerana iz države Crne Gore. Moji prijatelji koji su se prilagodili vjerujući u nešto drugo, u stvari se plaše odgovornosti za sopstvene postupke i plaše se da sudbinu preuzmu u svoje ruke. Zbog toga biraju sjenku Njegovog političkog mita. Otuda i paukovi koji vladaju ovim društvom. Zbog toga i On. I opet On. I biće On. Jer mi biramo Njegovu sjenku. Jer je tako lakše. Jer tako možemo da živimo bez odgovornosti. Da živimo na kredit, ne radeći ništa, vječito tražeći veze i protekcije. Sanjajući da će lično On ili neko od Njegovih paukova jednog dana primjetiti nas i nagraditi to što smo poslušno živjeli u Njegovoj sjenci. Sanjamo da će i nas nagraditi tako što će i naše dijete „ ubačiti“ u državnu upravu, da će nam oprostiti dugove, da će nam dati kredite za kola i stanove. Jer znate, mi smo vjerovali u Njegov mit i bili smo poslušni. Nego.
Da zaključim. Nije Milo kriv. Mi smo krivi. Mi smo gola.... i kad Milu dosadimo pustiće vodu. Kao što je to dosad već nekoliko puta radio. Eto. Zbog toga, laku noć, Crna Goro, ma gdje bila.