-Piše: Nik Gašaj

Savremena država treba da bude religijski neutralna. Ona pripada svima, religijska zajednica ne. Uvjerenja (religijska) jednih ne mogu se nametati svima. Država ne treba da vodi računa o „spasu duša“(Dž. Lok). Naravno, odvojenost religijskih zajednica i države ne znači njihovo suprotstavljanje, već razlikovanje područja političkog i religijskog. Ne mogu se od religijskih normi praviti političke norme.
Dakle, religijske zajednice i politika su dvije različite realnosti između kojih treba da postoji neki vid koegzistencije. Vlast se dijeli na duhovnu i svjetovnu i svaka je kompetentna na svom području (ili bi tako trebalo da bude). Zajedničko im je što i jedna i druga vrše „nadzor“nad ljudima.
Religijske zajednice su se uvijek priklanjale određenim političkim tendencijama. One nisu, osim izuzetka, bile politički neutralne. Ta uzajamna instrumentalizacija religije i politike nije proizvela i ne proizvodi ništa dobro za slobode i jednakosti ljudi“ (Pena-Ruiz, 2004: 193). Ono što je bitno za savremenost jeste da se religijske zajednice ne smiju“ probijati sredstvima političke moći“ (Metz, 2004: 23). Naime, možda neki političari pokušavaju da vode politiku na religijski način. Možda pokušavaju da kod građana grade i svijest da politički problemi imaju religijske uzroke, ili da religijski ciljevi imaju politička rješenja. Religijska elita na prostorima bivše Jugoslavije je nastojala (od 1990) da postigne da se politika kreće u religijski fundiranim koordinatama. Polazna pozicija je bila da je religija osnova društva i izvor svakog dobra, pa i politike. Sociolozi religije ih svrstavaju u primordijalne konzervativce koji govore o religijskom utemeljenju političke zajednice.
Postoje i oni koji religijska načela unose u „političko polje“ i oni koji načela političkog unose u „religijski prostor“. U ovom modelu, religijski interes postaje drugorazredan, a predominantan je politički interes. Religijske zajednice (ni hrišćanskog, ni islamskog usmjerenja) nisu, kroz istoriju, znale odagnati (niti odbaciti) izazov manipulacije religijom i religijskom zajednicom u političke svrhe. To su danas i „politički vjernici“, dojučerašnji komunisti koji su preobukli odoru, zamijenili simbole (umjesto petokrake sad im je simbol krst ili alem), i zato se zovu „politički vjernici“. Religija i religijska zajednica su im potrebne ne zbog vjere, već zbog njihove političke promocije.
I religizacija politike, i politizacija religije ići će na štetu religije. Politizacija religije često zna da završi u „kvazireligiji“ poput nacionalizma (H. Kung). Međutim, religijski nacionalizam predstavlja prepreku stabilnoj demokratiji date države i evropskim integracijama.
U Ustavu Crne Gore je utvrđen pravni okvir o vjerskim zajednicama i slobodi misli, savjesti i vjeroispovijesti. Naime, u članu 14 Ustava Crne Gore se propisuje: „Vjerske zajednice odvojene su od države. Vjerske zajednice su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih poslova“.
Međutim, u novije vrijeme pokrenuta je inicijativa o promjeni državnih simbola i o izmjenih školskih programa iz njiževnosti od strane Bošnjačkih asocijacija iz dijaspore, što je legitimna inicijativa, nezavisno od toga da li je i ostvariva. Naime, radi se o zahtjevu da se islamski simboli ugrade u državne simbole Crne Gore, kao i da se iz školskih programa isključe neki poznati pisci. S tim u vezi treba ukazati da je Crna Gora građanska i sekularna država; da su nacionalno i vjersko dvije različite društvene kategorije; da su državni simboli za svaku zemlju istorijski i tradicionalni... Stoga državni simboli Crne Gore ne mogu biti novi od 2006. godine, od vraćanja njene samostalnosti, jer je Crna Gora bila priznata kao samostalna i suverena država na Berlinskom kongresu 1878. godine.
Treba, sagledati i primjedbe Bošnjačkih asocijacija iz dijaspore o školskim programima u Crnoj Gori, ali na drugoj strani smatram da predstavnici neke manjine ne mogu uticati na izbor pisca i književnika drugih naroda. Kao što bi bilo nelogično i neprihvatljivo da neki od drugih nacionalnosti predlaže i odredi koji pisci i književnici iz bošnjačke književnosti i kulture će biti obuhvaćeni školskim programom.
Za vrijeme komunizma iz školskih programa u Crnoj Gori u nastavi na albanskom jeziku bio je isključen albanski pisac Ismail Kadare, iako je on poznat kao evropski pisac. Međutim, državni organi su smatrali da je pisac politički „nepodoban“ i kao takav može da „ruši državu“. Uvođenjem političkog pluralizma u Crnoj Gori, drugi nadležni državni organi su uvidjeli da je to bila politička greška, i opet su pomenutog pisca vratili u školske programe.
Nadalje, u Ustavu Crne Gore, član 79, tačka 2, propisano je: „pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica jemče se prava na izbor, upotrebu i javno isticanje nacionalnih simbola i obilježavanje nacionalnih praznika“. S tim u vezi Crna Gora je donijela i novi Zakon o nacionalnim simbolima manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica, kojim je razrađeno to ustavno pravo za slobodnu upotrebu manjinskih simbola. Prema tome, bošnjački narod, kao i svi drugi manjinski narodi i manjinske nacionalne zajednice u Crnoj Gori ima ustavno i zakonsko pravo da slobodno upotrijebi svoje nacionalne simbole.
I na kraju, bilo je očekivano da će Bošnjačka stranka i Asocijacije bošnjaka iz dijaspore pokrenuti inicijativu o prioritetnim pitanjima Bošnjaka u Crnoj Gori, ali i drugih građana, kao što su: društveno-ekonomski položaj, regionalni razvoj, (ne) zaposlenost, veliko iseljavanje građana, prije svega Bošnjaka sa sjevera, mogućnosti finansijskog ulaganja, itd. Svakako, to važi i za druge partije manjinskih naroda, i ne samo za manjinske, kao i za širu dijasporu iz Crne Gore.
(Autor je politikolog)