-Piše: Milan Mišić

Ime predsjednika Donalda Trampa nije bilo na glasačkim listićima za američke „međuizbore” održane prošlog utorka, ali je on uprkos tome bio njihov glavni akter, između ostalog i zato što je i sam, u jednoj predizbornoj izjavi, konstatovao da je to referendum o njemu.
Uz primjetan entuzijazam birača, izborna presuda je međutim bila dvosmislena. Republikanci su prošli bolje nego što su strahovali, dok je rezultat za demokrate lošiji od onog kojem su se nadali.
Uprkos tome, došlo je do značajne promjene: time što je partija čiji je najistaknutiji agitator ovoga puta bio Barak Obama zadobila većinu u Predstavnikom domu, okončana je jednopartijska vladavina republikanaca koja traje od 2010.
Tramp je, doduše, zbog toga što su njegovi donekle povećali svoju tanku većinu u Senatu, proglasio „skoro kompletnu pobjedu”, što je, kao i u mnogo sličnih situacija dosad, u neskladu sa realnostima, ali je sasvim „trampovski”.
Ostatak svijeta je novu provjeru zdravlja američke politike pratio sa izuzetnom pažnjom, u nadi da će se dojučerašnja „učiteljica demokratije” vratiti sebi i da će pokazati da se oporavlja od šoka koji je prije dvije godine u ovo vrijeme donijela pobjeda Trampa na predsjedničkim izborima. Ta nada je iznevjerena: američka nacija je potvrdila da i politički i društveno ostaje oštro podijeljena, pa da je čak, kako je to formulisao jedan američki komentator, u svojevrsnom „hladnom građanskom ratu”.
Neposredna posledica izbornog ishoda je da će, od početka sledeće godine, kada novi saziv Kongresa stupa na dužnost, demokratska većina u Predstavničkom domu moći da minira Trampove zakonodavne inicijative i da – čega se u Bijeloj kući još više plaše – u mnogobrojnim komitetima za nadzor izvršne vlasti pokrene istraga o serijskom kršenju političkih normi od strane predsjednika. O tome šta kriju njegove poreske prijave, o njegovim poslovnim vezama sa Rusijom, nepotizmu, etičkim prekršajima i mnogobrojnim konfliktima interesa, pa i o korupciji, s obzirom na to da on i dalje upravlja svojom poslovnom imperijom.
Sve to, kao i činjenica da sa završetkom međuizbora počinje kampanja za one velike, predsjedničke (i opet kongresne), garantuje da će Vašington ostati u globalnom fokusu. Tome takođe doprinose i neke teme i dileme koje su nametnute rezultatima upravo minulog glasanja.
Izborna statistika ukazuje, naime, na mnoge paradokse, a glavni je da demokrate nisu uspjele da preokrenu odnos snaga u Senatu uprkos tome što su njihovi kandidati dobili čak 12 miliona glasova više od svojih republikanskih rivala, mada se 36 senatorskih utakmica održavalo uglavnom u „crvenim” federalnim državama, onima koje su tradicionalno republikanske.
Kad se tome doda da je i Tramp 2016. u predsjedničkoj trci pobijedio iako je Hilari Klinton dobila tri miliona glasova više, ne može a da se ne zaključi da nešto nije u redu sa sistemom koji je dugo nametan kao demokratski uzor.
Riječ je o tome što je još na snazi norma koja je u Ustavu još od njegovog donošenja, daleke 1787, gdje se predviđa da se zarad ravnopravnosti članica novostvorene federalne države donji dom njenog parlamenta, Kongresa, bira prema broju stanovnika, a gornji, Senat, po principu da svaka članica u njega šalje dva predstavnika, bez obzira na to koliko ljudi oni zastupaju.
Današnji rezultat toga je da je Senat veoma nereprezentativan: po dva senatora u njemu imaju i Kalifornija sa 40 miliona stanovnika i Vajoming sa 580.000.
Današnje realnosti su i da, iako se tvrdi da je „prava Amerika” u malim gradovima i njenim ruralnim područjima, 70 odsto Amerikanaca živi u urbanim centrima sa više od 500.000 stanovnika, gdje su se preselili i glavni pogoni američke ekonomije.
Urbana Amerika je, u tamošnjem dvopartijskom sistemu, baza demokrata, dok je ona ruralna, oslonac Trampa i republikanaca.
Američka politika se zbog ove činjenice, ali i zbog demografskih trendova koji pokazuju da su manjine na putu da do kraja ovog vijeka postanu većina, podijelila na one koji ove promjene prihvataju i one koji su od njih preplašeni. Taj konflikt „dvije Amerike”, osvjedočen na predsjedničkim izborima koji su lansirali Trampa, po svemu sudeći se zaoštrava – i u tom procesu se umanjuje legitimnost političkog sistema.
Šta dakle predstoji? Tramp je već prvim potezom, smjenom državnog tužioca zbog toga što nije zaustavio već 18. mjesečnu istragu o vezama njegovog izbornog štaba sa Rusijom, najavio da se neće promijeniti ni za dlaku. Demokrate koje sada imaju mnogo načina da ga obuzdavaju – ili da to bar pokušavaju – u dilemi su da li da se late i „nuklearne” opcije, da pokrenu postupak njegovog opoziva (impičment), uprkos tome što za to ne mogu da obezbijede neophodnu većinu u Senatu.
U sledeće dvije godine na sceni će zbog toga biti „puzajući Votergejt”, sa mnoštvom potencijalnih političkih bombi, a pravi zaplet će početi tek kad se bude vidjelo ko bi iz redova demokrata mogao da Trampu izađe na crtu u novembru 2020.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)