-Piše: Vojislav Bulatović

Ova jezička sprega stručnih izraza latinskog porijekla (urbis – grad, ruris – selo) kod nas se odomaćila i učvrstila kako u medijskom tako i u oficijelnom govoru. Tome doprinosi i naziv Ministarstva za poljoprivredu i ruralni razvoj.
Termin urbano i urbanizam kod nas je ušao u upotrebu davno, uporedo sa razvojem grada preko pojma generalni urbanistički plan, a pojam urbano pored arhitekata koristi i sociologija grada. Sadržajno, to je bogat pojam, jer pokriva sve ono što univerzum grad obuhvata. Za drugi dio ove veze, ruralno, ne može se posvjedočiti o takvoj ukorijenjenosti ni u našem svakodnevnom, ni u oficijelnom govoru. Štaviše, istorijsko iskustvo čuva mnogo važnih fakata iz naše seljačke prošlosti. Treba li podsjećati na seljačke ustanke i pokrete, na seljačke stranke, na seljačke radne zadruge i seljačka domaćinstva, na seljačku folklornu tradiciju, na seljačke istaknute prvake, na literaturu o selu i seljacima, na seljačke umjetnike? Iz kakve socijalne sredine potiču naše istaknute istorijske ličnosti? Zapitajmo se kakva je bila klasna baza našeg kralja Nikole? Da li je naš kralj imao plemiće i aristokratiju kao drugi evropski monarsi? Odakle su ponikli naši epski junaci i vitezovi naših vjekovnih ratova i otpora okupatorima?
Na kraju, odakle su potekli svi ovi čija imena nose naše ulice, ustanove? Svakako, nisu iz neke ruralne sredine koja egzistira u planovima, govorima stručnjaka (u medijima) i političara. To su seljačka djeca, to su izdanci naših sela.
Zadržio bih se još na nekim činjenicama iz istorije crnogorskog sela koja je „socijalistička obnova i izgradnja“ (industrijalizacija i urbanizacija) nešto silom prilika, a nešto inercijom razvoja jednog sistema – opustošila. Selo je ostalo bez seljaka, jer je grad (urbis) bio ne partner već usisivač. Seljaci su postali motorna snaga nove radničke klase, političke baze novog revolucinarnog sistema. Dugo vremena jedan sloj tih poluurbanih radnika bio je razapet između grada i sela, između socijalističkog preduzeća i seoskog imanja (zvali su ih „polutani“), ali su samo oni najuporniji i najbliži gradu sačuvali taj dvojni status. Devedesetih godina, kada su tranzicijska revolucija i uništenje sistema donijeli nevolje radničkoj klasi ti „polutani“ su se povukli na svoj „rezervni položaj“.
Oni su prošli bolje od one većine pauperizovanih i obespravljenih koji su postali prava urbana prašina, uz to i žrtve političkih predatora koji su im obećavali spas i evropsku perspektivu.
Paralelni tok dva načina života, koji bi trebalo da budu kompatibilni i uzajamno podsticajni kao da je prevagnuo na jednu stranu – gradsku. Tradicionalna sela su uglavnom nestala, osim nekih inovativnih eksperimenata u vidu etno – sela za radoznale goste (avan)turiste i obnovljenih farmerskih domaćinstava za različite vrste poljoprivredne proizvodnje. To je nova nada koju prate i kontra-potezi neodgovornog ili inertnog odnosa prema prirodnim resursima koje nudi seoska („ruralna“!) sredina. To su potezi koji te resurse (zlo)upotrebljavaju za neke projekte iz područja privređivanja koja u krajnjem degradiraju suštinsku prirodu ovih resursa (građevinski, komercijalni, sportski, i sl. projekti). Takav jedan primjer želim istaći i obrazložiti prethodni stav. Putujući od Nikšića prema Podgorici, jednom ili drugom brdskom stranom (vozom ili autom) pruža se širok i jasan pogled na bjelopavlićku kotlinu, sve od Glave Zete do periferije Podgorice. Šta vidimo? Dosta veliko prostranstvo ravno-brežuljkastog zemljišta koje se lagano uzdiže sa obje strane u blago padinasto. Lijeva strana toka Zete (ostroška strana) pretežno je obrasla niskom gustom šumom. Manji dio čine razbacane njive, voćnjaci, vinogradi i zatravljene parcelice. Dugačka ravničarska kotlina samo je malim dijelom obrađena i iskorišćena na pravi način. Zapuštenost ovog prostora ide paralelno sa zloupotrebom. Na jednoj strani šumarci, šikara i podivljale parcele, a na drugoj strani kuće, veliki objekti magacinskog tipa, započeti građevinski radovi i drugi nagovještaji uništenja ogromnog prirodnog resursa. Izgleda, urbano traži svoju ekspanziju na štetu ruralnog! Ovakvih primjera odsustva brige i neodgovornog odnosa prema prirodnim dobrima ima mnogo, a i oni su valjda, neka baza ekologije i prirodnih tokova života.
U skladu sa gore izloženim treba se pobrinuti da se naši tradicionalni jezički izrazi o selu i seljacima koriste svuda gdje im je mjesto, a ne da se potiskuju i skrivaju ispod stručnih internacionalnih izraza. U socijalizmu je termin seljak bio zamijenjen sa inokosni poljoprivredni prizvođač (ovaj termin je skovao teoretičar Edvard Kardelj). Ovo ne znači da stručnjaci u svom domenu ne treba da upotrebljavaju strane izraze. To je drugi nivo komunikacije koji pripada struci i nauci.
Urbano – ruralno: u socijalizmu je predstavljeno kao klasna suprotnost grada i sela, kao suprotnost društvenog i privatnog, pa ga je postepeno trebalo ukinuti. Postepenost je dobila isuviše veliko ubrzanje pa su seljaci pohrlili na društveno čime se san o besklasnosti učinio bližim, gdje je jedno žarište restauracije privatnog posjeda ugašeno. Iluzija je imala svoju cijenu koju i mi danas plaćamo. Migracija seljaka povećala je pritisak na društvene fondove, uvećala probleme nezaposlenosti i smještaja, umanjila izvore društvenog bogatstva. Danas imamo osiromašenu gradsku sirotinju čiji je dio i onaj osumnjičeni „klasni neprijatelj” naspram nove klase vlasnika, isplivale na površinu života kao iz nekog snovida.