-Piše: Zoran Šaponjić

Najblaže rečeno, neiskreno zvuči izvinjenje francuskog ambasadora u Beogradu Frederika Mondolinija upućeno „predsjedniku Vučiću i srpskom narodu“ zbog „protokola i rasporeda sjedenja na svečanosti obilježavanja Dana pobjede u Parizu“. Neiskreno, da ovog puta ne upotrijebim teže riječi.
Ambasador Mondolini čitavu onu sramotu koja se dogodila u Parizu, Tačija koji sjedi u centralnom dijelu bine, u drugom redu odmah iza Trampa, Makrona i Putina, i predsjednika Srbije skrajnutog da je jedva primjetan, objašnjava tek kao – „nespretnost, veliku nespretnost“!?
I kako mi sad da vjerujemo njegovoj ekselenciji? Francuski protokol pa nespretan? Velika francuska država pa nespretna? Proslava koja je brižljivo pripremana godinama i na njoj nespretnost? Nespretnost ili francuska abeceda? Ako ste nas, gospodine ambasadore ponizili, nemorate sad još i da pravite budale od nas Srba! Je li nespretnost bila i ono što ste uradili prije par godina kada je u Normandiju, na godišnjicu savezničkog iskrcavanja, iz bivše Jugoslavije pozvana samo Hrvatska? Je li nespretnost i sramno francusko bombardovanje Srbije 1999. godine? Svoje ratne saveznice iz dva svjetska rata? Ili su Srbi dobri samo kad za vas ginu?
Ono što je činjenica i što je istina jeste da je Srbija za tri dana obilježevanja Dana pobjede u Parizu tri puta žestoko pljunuta pravo u lice i tri puta ponižena. Prvi put kada je zastava lažne države Kosovo istaknuta u Notr Damu među zastavama zemalja učesnica Prvog svjetskog rata. Drugi put, protokolarno, rasporedom sjedenja na glavnoj proslavi. Treći put, a to je poniženje najstrašnije, činjenicom da predsjednik Makron u svom govoru, među zemljama pobjednicama Prvog svjetskog rata jeste pomenuo Novi Zeland, recimo, a Srbiju nije!
Ni Srbiju, ni činjenicu da je ova zemlja najviše postradala u Prvom svjetskom ratu, ni njenih milion i 300 hiljada žrtava, ni podatak da je od 1914. do 1918. izgubila dvije trećine muškog stanovništva, ni slavne dane proboja Solunskog fronta… Ništa.
Kakvo strašno poniženje za današnje generacije Srba! Kakvo strašno poniženje za 1,3 miliona srpskih žrtava. Kakva sprdnja sa njihovom žrtvom i njihovim junaštvom!
Francuski predsjednik Makron stiže u Srbiju. Predsjednik Srbije je izjavio da će ga tog dana Srbija dočekati veličanstveno. Ako…
Hoće li Srbija još jednom, ovog puta za samo desetak dana, zaboraviti sramotu, poniženje, uvrede kojima je bila izložena u Parizu?
A, kako bi bilo da tog dana Srbija, da tog dana Beograd, francuskog predsjednika dočekaju tišinom, strašnom tišinom, a ne proslavom i zastavicama Francuske i Srbije na ulicama srpske prestonice? Da Srbija tog dana ćuti u spomen svojih 1,3 miliona žrtava koje nisu zaslužile da budu pomenute u Parizu na proslavi Dana završetka Prvog svjetskog rata? Da Srbija tog dana makar sama sebi još jednom pokaže kolika je njena žrtva i koliko je njeno stradanje!
Da Srbija tog dana pokaže samopoštovanje! Makar tog dana da pokažemo da je barem malo krvi predaka ostalo u nama!
Da ćutimo, a tišina će tog dana biti najgromoglasniji srpski odgovor. Ako je trunke časti u nama ostalo!wwwiskra.co