-Autor: Goran Borković

Za razliku od dobrog dijela vas koji ovo čitate, ja imam puno razumijevanje za voditelje Gradske knjižare „Juraj Šižgorić” u Šibeniku, na koje se digla sva antifašistička kuka i motika Hrvatske. Toliko se digla da se javila čak i nemušta Socijaldemokratska partija Hrvatske. Doduše, lokalni SDP, ali i to je za tu stranku međusobno zabavljenih samozadovoljnika ravno čudu.
Šta je, dakle, ta knjižara skrivila?
Sve što su učinili je da su prihvatili da se u njihovim prostorijama održi predstavljanje knjige Igora Vukića. Istina je, doduše, da on nije baš istoričar nego amater, ali biće da je takvo neko vrijeme došlo.
Istina je, takođe, da je ovaj u svojoj knjizi „Jasenovac radni logor” iznio solidnu količinu teza koje po svemu spadaju u povijesni revizionizam, čiji je jedini cilj temeljita promjena odavno naučno utvrđenih činjenica o 80.000 ubijenih u koncentracionom logoru Nezavisne Države Hrvatske, ali takvih revizionista ima svuda, i to ne samo po Balkanu. Valjda je takvo vrijeme došlo.
Istina je i da, kao što naslov njegove knjige kaže, Vukić logor smrti vidi kao radno zborište ljudi koji su radije hrlili u Jasenovac nego da se gladni s krivim imenima i još krivljom vjerom – kako u Boga, tako i u ideologiju – zlopate po šumama i gradovima. No, valjda i to ide pod ovo novo vrijeme.
Istina je i da je taj isti Vukić dao bezbroj intervjua hrvatskim medijima. I to ne samo kao rado viđen gost lokalnih medija i emisije „Bujica”, koju vodi tip koji se fotografisao s ustaškim obilježjima i plaćao prostitutke kokainom, nego i kao rado ugošćen istraživač na javnoj televiziji. Ako je dobar njima, nacionalnima, zašto ne bi bio jednoj knjižari u gradu velike tradicije, od kojeg je i Bog pod naletom propasti nekad velike i jake industrije zamalo digao ruke i koji bi, da poslednjih godina nije došlo do iznenadnog procvata turizma, naprosto propao? A kad je došlo vrijeme da je Vukić dobar javnom HRT-u, valjda je dobar i javnom prostoru u šibenskoj knjižari.
Istina je i da svi ponavljaju mantru o slobodnom tržištu, kojem se moramo prilagoditi, a Vukić će, valjda, platiti korištenje prostora ako će prodavati knjige. Kako se ukazao slobodan termin, i to baš 29. novembra, knjižara mu je izašla u susret, pa će ovaj baš na dan održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a „dekonstruirati” sve ono što se dogodilo poslije, jer od ovih „antifašista”, jasni su u svom saopštenju iz knjižare, baš i nema neke koristi. Kažu da ih je samo troje došlo na prikazivanje filma o uništavanju antifašističkih spomenika, pa su se valjda zato prebacili na drugu opciju.
Čujete to? Samo troje! A dali su im priliku. Ko im je kriv što je nisu iskoristili?
Tako su ih, kažu knjižničari dalje, napadali i kad su nabavili prve primjerke „Majn Kampfa” austrijskog autora, znate ga pod imenom Adolf Hitler. A sad čekaju u redu da pročitaju istu tu knjigu.
Tržište, braćo i sestre, tržište je moćan gospodar svih društvenih zbivanja u Hrvatskoj, pa tako i ove knjižare iz koje se jadaju da su ih oni prvi, ili drugi, ko će ga više znati, napali jer imaju radionice joge. Koja, je li, nije dio našeg katoličkog duha. No, oni ih ipak održavaju. Valjda ima zanimanja.
I ne samo to nego imaju i knjige na srpskom jeziku. I na ćirilici. Te im, izgleda, nisu baš popularne, ali dobro dođu u ovakvim slučajevima. Imaju ih svi. Takvo je, izgleda, vrijeme došlo.
Nije to ono isto vrijeme kao kad su početkom devedesetih knjižare u Hrvatskoj „otpisale” dva miliona primjeraka „nepodobnih”, pa su ih što bacili, što spalili, što debelo sakrili. Takvo je tad bilo vrijeme.
Sad je drukčije!
Ili nije? I ja pišem gluposti, a u Gradskoj knjižari u Šibeniku kolo vode ljudi koji bi najradije bacili, zapalili, sakrili činjenicu da je baš taj grad od svih u onoj Jugoslaviji dao najviše žrtava na Sutjesci, boreći se protiv nacista, fašista, ustaša, četnika i ostalih kolaboracionista, pa onda pozivaju ili prihvataju čovjeka da im u njihovom gradu pljuje po precima.
Ko će ga znati?
Više ni u šta nisam siguran.
Kratak je put, vidjeli smo to već, od stratišta do tržišta.
(Al Jazeera)