-Piše: Milan Mišić

Ovaj vikend u Parizu protiče kao i tri prethodna: u sukobima demonstranata u žutim prslucima i policije, uz puno suzavca, intervencija vatrogasaca i vandalizma koji je pratilac svake masovne pobune.
Francuska kriza koja je iznenada izbila 17. novembra, kada je blizu 300.000 ljudi, organizovanih preko društvenih mreža, odlučilo da iskaže svoje nepristajanje na poskupljenje goriva izazvano „ekološkom taksom” tako što su obukli dio obavezne opreme koja ih čini vidljivim u slučaju neke neprilike na putu - očigledno se ne stišava. Njen povod, cijene na benzinskim pumpama, uveliko je prevaziđen (vlada je od pomenute takse odustala) –pa je ovo što se sada događa mnogo ozbiljnije.
Riječ je o revoltu dijela francuskog društva koji se osjeća politički zanemarenim i egzistencijalno nesigurnim. Za nekoliko centi skuplje gorivo bila je samo kap koja je prelila čašu, pri čemu je glavna razlika između ranijih socijalnih protesta iz francuske istorije u tome što je ovaj najspontaniji i istovremeno najrazuđeniji. „Žuti prsluci”, naime, nemaju lidere, organizaciju niti formalno definisane zahtjeve.
Ovo takođe nije ni protest radnika i gnjevne omladine kao što je bila pobuna 1968, koja se ovih dana najviše priziva. Iako su pozornica centar Pariza i još nekoliko velikih gradova, na ulicama su uglavnom ljudi iz provincija. Identifikovani su kao oni koji nisu toliko siromašni da bi se kvalifikovali za socijalnu pomoć, niti pak zarađuju toliko da ne brinu da li će im plata doteći do kraja mjeseca.
To su u stvari francuski gubitnici globalizacije koji su podigli zavjesu sa onoga što je dosad bilo nevidljivo: da izvan svjetlosti Pariza i drugih centara i imigrantskih geta, postoji i „Francuska između”, čiji ljudi na sličan način osjećaju postindustrijsko beznađe, kao i njihove kolege iz drugih zapadnih demokratija koji poslednjih godina svoje glasove daju populistima, političarima koji obećavaju brza rješenja za teške probleme.
Druga posebnost najnovije „francuske revolucije”, jeste što je gnjev njenih aktera usmjeren ka šefu države, predsjedniku Emanuelu Makronu, koji je prošle godine svojim političkim pokretom porazio tradicionalne partije francuske ljevice i desnice obećavajući da će zemlju reformisati na dobrobit svih Francuza.
Mlad, inteligentan, elokventan i ambiciozan, dočekan je ne samo kao spasilac Francuske, nego i kao nada svih zapadnih demokratija, koje su počele da popuštaju pred najezdom populista. Ono što mu se, međutim, upravo događa, pokazuje koliko u politici može da bude kratak put od sjaja do očaja.
Makron jeste započeo da mijenja Francusku, ali na način koji je ostavio utisak da je zastupnik samo „svojih”- političke i ekonomske elite zemlje. Među njegovim prvim potezima bili su ukidanje nekih poreza za dobrostojeće i olakšice za investitore i kompanije, što mu je donijelo titulu koju svakako nije priželjkivao: „predsjednik bogatih”.
Kao treća po snazi evropska ekonomija (poslije Njemačke i Britanije), Francuska se najsporije oporavljala od krize iz 2008. godine; njen rast je u poslednjih deset godina bio sasvim anemičan, uz nezaposlenost koja se tvrdoglavo održava na oko deset odsto.
Makron se s razlogom opredijelio da reformama zemlju učini globalno konkurentnijom, ali je istovremeno podlegao iskušenjima moći koju mu u francuskom predsjedničkom sistemu daje položaj na koji je dospio. Kao da je zaboravio da nije „kralj”, da su u demokratiji neophodni strpljenje, ubjeđivanje i stalno stavljanje na znanje većini birača da je „njihov”.
Ti previdi su ga koštali: većina Francuza danas misli da je previše arogantan, što potvrđuje njegov rejting od samo 18 odsto (Trampov je 43). Otuda se među zahtjevima „žutih prsluka” našao i onaj za njegovom ostavkom i vanrednim izborima, koji nije bezazlen ako se ima u vidu da proteste podržava 75 odsto Francuza.
Ovo je svakako najveća provjera Makronovih političkih sposobnosti, a činjenica da protesti traju već skoro mjesec dana ne uliva nadu u brzi rasplet. Ova kriza svakako je i veliki udarac njegovim ambicijama da bude globalni lider u borbi protiv klimatskih promjena, a da u Evropi preuzme dirigentsku palicu koju ostavlja Angela Merkel.
Sve u svemu, teško je prognozirati kako će sve da se završi, pošto je očigledno da su se među demonstrante, kako to obično biva, infiltrirali i huligani, kao i da su razvojem situacije podjednako osokoljeni i radikalni ljevičari i radikalni desničari. Razmatra se i vanredno stanje, a ako Makron dosad nije shvatio šta su lekcije ove krize, rizikuje da sve što planira da iz nje izađe bude protumačeno kao premalo – i prekasno.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)