- Piše: Čedomir Antić

Prije oko tri godine moj komšija Milojko bio je, što kažu, planina od čovjeka. Visok dva metra. Rumen – „k’o jabuka“, što bi rekli na selu. Urođena korpulencija skrivala je kod njega stečenu masu. Jeo je neprekidno. Činilo mi se da ne jede samo kada spava, mada nisam bio siguran u to. Pušio je i pio takođe neprekidno. Poslednjih godina bilo ga je gadno i vidjeti: neumjeren, halapljiv, neprekidno masan i pripit. Na brižna pitanja i dobronamjerne savjete odgovarao je nehajno. Rob svog tijela, Milojko je vjerovao da će njegovo, na svaki način ugroženo zdravlje, štititi genetika i urođena sebičnost. Ovaj sluga svog stomaka smatrao je nepotrebnim da se brine – takav mu je bio i djed – radio je šta je htio punih osamdeset osam godina. I opet je preživio dva rata i doživio duboku starost. Istina je da su mu u Ljubljani ljekari na kraju odsjekli nogu, ali je takođe činjenica da je živio deset godina više od svojih dugovjekih vršnjaka. „Danas bi ta starost“, dičio se Milojko, „ako uzmemo u obzir napredak medicine i kvaliteta života iznijela i stotinak godina! Kome treba više? Zašto živjeti u tuđem vijeku uz pokoljenja sa kojima treba da nas povezuju samo uspomene i istorija ?!“ – pitao se pred brojnom publikom koju su činili njegovi prijatelji i komšije, slučajno okupljeni ispred naše zgrade. Govornik bi onda ugasio cigaretu o zid, pozdravio se sa svima i izvadio veliku pljeskavicu u lepinji, čiji su pretop, kajmak i ono jaje oticali iz salvete i slivali se niz njegove prste. Jedući, on bi se uputio ka centru grada.
Stvari u životu, nažalost, nikada nisu jednostavne. Samo se ponekad čine takvima. Milojko je mislio da će poživjeti stotinak godina, da će mu srce, arterije i vene mijenjati kao što on promijeni svjećice ili karburator u svom automobilu. Nije bilo tako. Prvi šlog došao je prije dvije godine – ojadio ga je, učinio ga invalidom, a život mu pretvorio u bolnu i ponižavajuću patnju. Ljekar je rekao: „To je „šegrt“. Prošle godine, bolnog, nepokretnog i okopnjelog Milojka zatekao je ujutro „kalfa“ – teški infarkt koji ga je odveo u zemlju mrtvih i vratio nazad da u većem bolu i težoj patnji provodi dane u neprekidnoj samrti. Sjetio se Milojko, bez sumnje, svoga djede. Po prvi put je vjerovatno pomislio kako oni geni - dugovjeki ne moraju biti baš dobra stvar i dosjetio kako je stari đed mu Josif, podižući čašu stalno govorio: „Nazdravlje!“, a „Živjeli!“ je odbijao, jer život sâm po sebi nije ni ljepota, ni blagoslov, ni uživanje. Prošlo je mnogo mjeseci dok iz daljine nije doputovao i „majstor“. Moj izmučeni komšija je umro. Narod bi rekao: „Odmorio se.“
Svako stariji od petnaest godina čuo je bar jednu ovakvu priču. Kao i sve iz prirode i ona se može primijeniti na politiku.
Kada sam pročitao vijesti o velikoj aferi „Atlas grupe“, sjetio sam se vladike Rada. Onog stiha: „u mučenju izdišu členovi“. Ko bi rekao da će jedna država, „regionalni prvak“ i „šampion evropskih integracija“, da se suoči sa ovakvom aferom. Rekao bih „ponovo“, pošto je čitava istorija režima Mila Đukanovića jedna zbirka afera različitog trajanja i neujednačenog intenziteta. Ali, jedno je kada neko neaktivan dnevno unese 6.000 kalorija u svojoj dvadeset petoj, a sasvim drugo, kada to učini sa šezdeset pet godina.
Uzalud su svi veliki uspjesi pred birokratskim organima tuberkulozne Evropske unije, kada u zemlji ništa ne valja. Narodu je sve gore. Građani nemaju prava. Indeks ubistava četiri puta viši nego u susjednim državama. Kada se oko pola milijarde ko zna kakvog novca tuku država i bogataši... Jedno je bilo kada se slično događalo u vrijeme rata i sankcija, drugo u vrijeme kratkotrajne tranzicije i umišljene borbe za državnu nezavisnost, treće u deceniji ekonomskog buma koji se dogodi svakoj državi kada promijeni status... Danas su došla nova vremena i ovo što se dešava više nije i ne može biti u korist režima. Đukanović i njegovi dvorani možda ne primjećuju, ali ranije su mnogo bogatiji i čvršći ljudi odlazili podvijena repa. Makar da se radilo i o strancima. To sada nije slučaj. Crnom Gorom, besudnom zemljom u kojoj su institucije ukras samovlasti jednog režima, ta bruka ne znači ništa, ali širom Evrope i svijeta, zemlja u kojoj jedna od najvećih kompanija uđe u ovakav sukob sa vlašću i brani se na ovaj način, može da služi samo za podsmijeh. Taj podsmijeh postaće temelj dugoročnom preziru i razlog sistematskom izbjegavanju.
A tek kada se pojavio snimak. Bar se snimaka Đukanovićev režim ne boji. Da je bilo ustanova i pravde, pa samo bi zbog audio dokaza pali sa vlasti prije deset godina, a sa robije mnogi od režimlija još uvijek ne bi izašli. Meni se poslednjih godina činilo da je Đukanović na čelu nekog velikog reperskog benda. Više on ima snimljenih hitova nego mnogi crnogorski bojz bendovi. Samo što u njegovim sastavima nema rime pa ga ne slušaju. Čak ni oni koji to treba da čine po službenoj dužnosti. I sada čujemo, jasno i nedvosmisleno, kako politički najbliži saradnik i potčinjeni predsjednika republike prima mito i još kaže da jedino ima tremu pred svojim šefom. Srbija dvadeset godina slabije kotira od Crne Gore na listi indeksa korupcije Transparensi internešenela. Ali eto, kod nas se zbog „afere Perišić” raspala jedna koalicija, a potpredsjednik vlade završio je s ostavkom i pred sudom. Zbog afere „Janjušević–Kolesar” pala je vlada. U Crnoj Gori se neće dogoditi ništa. Naravno, sve dok loša vladavina, gordost i pokvarenost ne učine da se posle „šegrta“ i „kalfe“ pred dugovjekim režimom pojavi i sudbinski „majstor“.
(Autor je istoričar i docent na
Filozofskom fakultetu u Beogradu)

---