- Autor: Miroslav Lazanski

Tri mjeseca posle terorističkih napada na Njujork i Vašington, sredinom decembra 2001. godine, prelazio sam, sa grupom stranih novinara, rijeku Pjandž na granici Tadžikistana i Avganistana.
Noć, pljušti kiša, blato na obali brze planinske rijeke i ruski vojnici iz sastava 201. motostreljačke divizije, koji ovdje čuvaju granicu, jer je to spoljnja granica ZND-a.
Preko rijeke je bila prebačena žičana sajla i uz pomoć ruskih vojnika na običnom drvenom splavu natežući sajlu prebacili smo se na avganistansku stranu obale.
Tamo, u malom šatoru, uz pomoć baterijske lampe, mudžahedini su nam lupili ulazne vize: dobrodošli u Avganistan.
Naravno, nas sedam stranih novinara htjeli smo dalje, barem do Fejzabada kojeg su kontrolisali mudžahedini, a opkoljavali talibani. I krenulo je pogađanje sa vozačima džipova koji su svoja vozila parkirali odmah do šatora gdje se lupaju vize.
Cijena prevoza nije bila mala, ali što reče kolega indijski novinar, to je „sindikalna” cijena, ista i za džipove i za kamile. Kada sam zavapio da malo spuste cijenu, bradati turbandžija, vozač, mi je odbrusio: „Imate vi u Jugoslaviji para, prodali ste svog predsjednika za 10 miliona dolara”.
Bio sam zapanjen, turbandžija u zabiti Avganistana u tri sata noću, pod kišom i u blatu, da potegne taj argument. Ostali novinari su se samo smijali…
Naravno, platio sam prevoz i toga sam se prisjetio kada sam ovih dana čuo kako se jedan sudija, ovdje u Srbiji, ponaša u istražnom postupku, na zamolnicu hrvatskog pravosuđa, prema oficirima, pilotima nekadašnje JNA. Jer, Srbija je jedina država u svijetu koja je svog predsjednika izručila Tribunalu u Hagu, zapravo neko od tadašnjih vodećih političara uzeo je za to izručenje 10 miliona dolara.
Pošto su Ameri javno objavili koliko to košta.
I sada se general Ljubomir Bajić čudi kako se sudija Milan Dilparić, usred Beograda, ponaša prema njemu i drugim oficirima osumnjičenim za slučaj gađanja Banskih dvora u Zagrebu u oktobru 1991. E, moj Bajo, pa oni su prodali sopstvenog predsjednika! Oni su u Hag izručili sve što je od njih traženo.
Kompletan politički i vojni vrh Srba, sa obje strane rijeke Drine završio je u Hagu i sada se general Bajić čudi sudiji Dilpariću? Usred Beograda? Nema čuđenja, možeš da izgubiš rat, ali ako svjesno pristaneš na gubitak samopoštovanja izgubio si kao nacija sve.
Prije 27 godina, 15. maja 1992. u Tuzli se dogodio zločin. Napadnuta je kolona pripadnika JNA koja se povlačila iz grada, kolona koja se kretala ulicama grada u mirnodopskom poretku, bez ikakvog otvaranja vatre, vojnici su sjedjeli u kamionima pod običnim ceradama.
Na njih je otvorena bjesomučna paljba, uz direktan televizijski prenos, poginuo je 51 vojnik, a još 50 ih je ranjeno.
U oktobru 2010. godine, odlukom Apelacionog suda u Beogradu, Ilija Jurišić, koji je prvostepeno suđen na 12 godina zatvora zbog tog ratnog zločina, oslobođen je pritvora, prvostepena presuda mu je ukinuta, a vijeće kojem je predsjedavao sudija Siniša Važić naložilo je da se Jurišiću održi novo suđenje pred novim sudskim vijećem.
Advokat Jurišića izjavio je da sud Srbije ne može da naredi njegovo eventualno privođenje iz BiH.
U obrazloženju odluke Apelacionog suda u Beogradu sudija Važić je izjavio „da je ostalo nejasno zašto se i po čijoj naredbi tuzlanski garnizon povlačio, a postoje i mnoge kontradiktornosti oko toga da li je optuženi znao za postojanje perfidnog plana napada na kolonu JNA, te da te činjenice treba da se utvrde u novom postupku”.
Kako se slična „argumentacija” o nepostojanju sporazuma o mirnom izvlačenju pripadnika JNA sa teritorije BiH koristila i pred Ekstradicionim sudom u Londonu u slučaju Ejupa Ganića, zbog zločina nad pripadnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, pa se čak i u našem Tužilaštvu za ratne zločine tvrdilo da o sporazumu o mirnom povlačenju JNA iz BiH, postignutom u Ohridu aprila 1992, nema pisanih tragova, činjenice govore suprotno.
Ima pisanih tragova, postoje naređenja o mirnom izvlačenju JNA iz BiH. O svemu tome pisao sam u „Politici” od 13. oktobra 2010. godine: informacija broj 37-2 od 28. aprila 1992. sa potpisom Branka Kostića, koja je upućena Predsjedništvu BiH, a u kojoj je riječ o mirnom povlačenju jedinica JNA sa teritorije BiH, naredba broj 5-30 sa potpisom Branka Kostića o izvlačenju jedinica JNA iz BiH, o čemu je obaviješteno Predsjedništvo BiH i Alija Izetbegović, naredba generala Adžića strogo pov. broj 340-1, od 10. maja 1992. kojom se precizira praćenje stanja u jedinicama JNA prilikom premještanja sa teritorije BiH u skladu sa odlukama Predsjedništva SFRJ iz aprila 1992. godine.
Jedinica JNA se mirno povlačila iz Tuzle, to su većinom bili regruti, vojnici od 18 godina. Masakrirani su bestijalno. Smiješno je i tužno kada se naše pravosuđe pita „po čijoj se naredbi povlačio garnizon JNA iz Tuzle”.
U julu 2011. počelo je ponovljeno suđenje Iliji Jurišiću u Specijalnom sudu u Beogradu. To je bila nada da kolona JNA u Tuzli, što se tiče našeg pravosuđa, neće otići u zaborav.
Da ne ispadne da zločini nad pripadnicima JNA nisu bili zločini, sve zbog opšteg pomirenja na Balkanu i naše servilnosti prema bivšoj braći. I šta bi od tog ponovljenog suđenja, gdje je danas Ilija Jurišić?
Ništa, gospodo, zato se sada iživljavamo nad našim pilotima. Da li su to bivši pripadnici JNA izopšteni i prezreni od društva?
wwwpolitika.rs

---