-PIŠE Milan Mišić

Gost je doputovao najsigurnijim avionom na svijetu, a sa aerodroma se odvezao najbezbjednijim automobilom. Beograd je u četvrtak zbog toga bio u istinskoj blokadi, a utisak vanrednog stanja pojačali su konvoji autobusa koji su iz cijele Srbije dovezli na desetine hiljada (policija je saopštila da ih je bilo 125.000) pristalica vladajuće partije i predsjednika države.
Gost je bio Vladimir Vladimirovič Putin (njegovo srednje ime je ovoga puta pominjano češće nego obično, valjda da se time naglasi poštovanje njegove ličnosti). U Beogradu je, kad se računaju vrijeme slijetanja i polijetanja, proveo ukupno sedam sati, ispunjenih zgusnutima protokolom i euforičnim opisima „istorijskog značaja” ove posjete na vlastima naklonjenim televizijama.
Glavni događaji zbivali su se u nekadašnjem SIV-u, danas Palati Srbija. Tamo su vođeni razgovori delegacija, potom dijalog samo domaćina i gosta, konferencija za štampu, svečani ručak i razmjena poklona. Gost je dobio štene šarplaninca (nije prvi put da ruski predsjednik tokom svojih posjeta biva darivan psom, simbolom vjernosti i odanosti), dok je domaćin zakićen Ordenom Aleksandra Nevskog, visokim (ali ne i najvišim) odlikovanjem današnje Rusije.
Po ukupnoj atmosferi, doček koji je Srbija priredila ruskom predsjedniku bio je prava „putinomanija”. Analitičari su veličali njegovu državničku mudrost, podsjećali na istoriju srpsko-ruskog prijateljstva (uz prigodno zaobilaženje nekih istorijskih nesporazuma). Novine su sjutradan učinak posjete sažimale, takmičeći se da na naslovnim stranama što efektnije pokažu njenu suštinu. „Putinova garancija za Srbiju – niko više ne smije da nas napadne” („Informer”); „Putin – zajedno uvijek pobjeđujemo” („Kurir”); „Bez Rusije nema odluke o Kosovu” („Politika”); „Opsada Beograda zbog Putina – Vučiću orden, građanima sendviči” („Danas”)…
Potpisano je dvadesetak sporazuma o saradnji i konkretnim projektima koji treba da se realizuju iz ruskih kredita (rekonstrukcija pruga, remont hidroelektrane Đerdap), konstatovano je da ekonomska razmjena raste – za prošlu godinu će dostići 2,5 milijardi dolara, pri čemu Srbija dvostruko više iz Rusije uvozi (naftu i gas) nego što tamo izvozi (mahom jabuke). Bilo je riječi i o „Turskom toku”, gasovodu koji bi prolazio kroz Srbiju (umjesto propalog „Južnog toka”) i sličnom.
U televizijskim prenosima gotovo cijelog toka posjete, upadljiva je bili ozarenost Aleksandra Vučića, nasuprot odsustva emocija na Putinovom licu, ali je iz sveukupne atmosfere, truda domaćina da impresioniraju gosta, bilo očigledno da Srbija ostaje jedina rusofilska zemlja na Balkanu, uprkos tome što se njeni zvaničnici zaklinju da ostaju privrženi „evropskom putu”, to jest članstvu u EU.
Ovaj, četvrti boravak ruskog lidera u Srbiji, za centralnu temu je imao glavna neriješena pitanja na Balkanu: Kosovo i NATO. Putin nije donio rješenje za deblokadu pregovora između Beograda i Prištine, ostao je pri formulaciji da će podržati ono o čemu se oni dogovore, ali je posredno, formulacijom da spor treba da se riješi „na osnovu Rezolucije 1244”, eliminisao „kompromis” koji bi se zasnivao na etničkom „razgraničenju”.
Nije, razumije se, komentarisao tvrdnje da Rusiji odgovara postojeće stanje – dok je problem Kosova neriješen, može da održava svoj uticaj na Beograd i ostane akter na Balkanu, što mu je neophodno posle nedavnih pobjeda NATO-a na ovom terenu: učlanjenja Crne Gore i raspleta makedonsko-grčkog spora oko imena, što Skoplju širom otvara vrata sjevernoatlantske alijanse.
Utisak je, međutim, da je članstvo Srbije u NATO prilično debela „crvena linija” za Rusiju. Vučić zasad uspješno održava ravnotežu na „dvije stolice”, istočnoj i zapadnoj, ali to je oročeno: približava se momenat otvaranja Poglavlja 31 u pregovorima o pristupanju – poglavlja o usklađivanju beogradske spoljne politike sa briselskom - što će na dnevni red staviti kako institucionalno tanku vojnu neutralnost Beograda, tako i strateško partnerstvo Srbije sa velikim pravoslavnim bratom.
Najzad, dobrodošlica Putinu bila je i u funkciji unutrašnje politike i za njega i za domaćina. Sa ruskim predsjednikom došlo je i oko 80 novinarskih ekipa koje su tamošnjoj javnosti prenijele oduševljenje Srba njihovim liderom. Vučiću je pak ovo bila prilika da, mobilizacijom svoje partijske mašinerije, opoziciji i nezadovoljnicima njegovom vladavinom koji već nekoliko nedjelja organizuju protestne šetnje pokaže da „njegovih” ipak ima više.
Nije promaklo ni da se našlo vrijeme da se sa visokim gostom sretnu i lider crnogorske opozicione Prave Crne Gore Marko Milačić, kao i stalni gost Beograda u ovakvim prilikama Milorad Dodik. U prvom slučaju to je bila poruka da se od Podgorice u Moskvi nije sasvim odustalo, a u drugom to je bila prilika da se potvrdi kako Putin ima svog čovjeka i u podijeljenoj Bosni.
Iako posjetom uglavnom oduševljena, Srbija je i ovom prilikom pokazala da je podijeljena iznutra i strateški dezorijentisana u spoljnoj politici. Zato će se tek vidjeti da li je prošlonedjeljni spektakl bio koristan i njoj koliko i Putinu.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)

---