-PIŠE Milisav Popovic

Gole noći. Kad se debeli but mraka navlači svuda - uz čiju stražu je skakutao nesputan. Volio ih je upravo zbog tmine - koja nije dala drugima da ga vide. A nije bio samo ružan... bio je previše nakazan da bi ga pogled mogao podnijeti. Ni sam nije znao šta je, od kog roda... krila skvrčena, kljun izražen, glava preteška za trup što se oslanjao na dva para trokrakih iglica. U početku je mislio da je možda sova, potom zeba, pa čak i neka deformisana vrsta goluba... no kasnije je prihvatio da je bio samo odbačeno pile koje nije imalo izbora. Siroče kažnjeno preživljavanjem bez igdje ikoga. Samoća zbog nepripadanja je sasvim podnošljiva, gospodska... za razliku od njegove... neutješnost zbog odbacivanja. Najsirotija od ponuđenih samoća.
A živio je na najrajskijem od svih mogućih mjesta. Na ostrvu gdje nije bilo zmija, mungosa ili bilo kakvih grabljivica... Ptica posvuda. Svakojakih boja, raznih familija. Raskoš nadisana izostankom ljudskih brkova. Krcat arhipelag mirisnog voća i arija cvrkutanja.
Tu za njega nije bilo prostora.
Lomno li je kada saznaš da zbog tebe ne postoji savršena ljepota... da si razlog i krivica. Stigma koja poput grane reže mirnu površinu jezera. Kakav samo bezobrazluk od usuda.
Ali, kako naći tamo ono - tamo nešto gdje žive kažnjeni što su greškom rođeni?
Bar da je mogao da poleti. Da odleti. Da im ne smeta...
Čime?
Krila su više bila kratke kandže donekle zgodne za grebanje po zemlji i izvlačenje crvića... nikako za letjenje. Nikako za bježanje.
Zato se povlačio kada je sunce... i iz šupljina debla, iza kamenih mreža, suve trave, ispod lokvanja posmatrao kako njih na hiljade lete, kruže, i odlaze negdje... da se vrate.
Zamišljao kako li je to kada te vazduh drži da se ne sapleteš.
Kako li je to imati nade?
Noći su bile njegove. Ne sve. One bez mjesečine. Gole noći. Kada kužavo može da prođe. Da se raskoš u međuvremenu odmori, naspava i osvježi pred buđenje.
Nije bez neke tumarao po svakom kraku ostrva. Oči mu bjehu navikle na izostanak svjetla... što mu je omogućavalo naum i misiju.
Tragao je za perjem. Raznim peruškama.
Svakojake je već našao.
Falilo mu je možda tri da završi ono što je utuvio. Plan star godinama.
Te noći naiđe na tri ljubičaste - dužine kakva se samo poželjeti može!
Zgrabi ih kljunom, nježno zagrize i posrćući potrča nazad. U rupu ispod panja gdje ga je čekala skalamerija.
* * *
Peteljke, smola i nekakva lepljiva puzavica... time bi pažljivo povezivao pera koja bi sakupio. Na kraju, one ljubičaste nakači na mjesto gdje bi trebalo rep da bude.
Onda je zadovoljan koraknuo unazad, ubacio crvića u stomak i posmatrao odijelo koje će da navuče. Vez od sedamsto devedeset devet ljuski sa jakih ptica što su ih odbacile.
Izgledalo je kao zmaj kojeg su ljudi pravili kada nemaju šta drugo da rade.
No, on nije znao za ljude... a i zmajevi mu ne bi bili jasni da postoje.
U vazduhu osjeti da će sjutra biti oluje.
Osmijehnu se... iako ljudi tvrde da se ptice ne smiju. Ovaj naš baš umije.
* * *
Bilo je podne, kada su sve ptice odlučile da se dokopaju krošnji oko lagune. Vedrina, sa jakim naletima vjetra. Ozbiljniji udari tek slijede. Nešto su brbljali i pokazivali se kako i koliko mogu da pjevaju (da ćemo pravo, sve to zajedno - zvučalo je kao da krešte). Na hiljade šarenih torokuša što su same sebe hvalile i šepurile se ističući blještave kreste.
I taman kada su podvile vratove, da se odupru vjetru što razmrsi grane... pogledaše gore put srpa od okomite strane. Nešto čudno se odbacilo, u kovitlac uskočilo... i nezgrapno lepršalo. Takvog brata... ili sestru još nisu zatekle. Takvog nisu poznavale.
-Šta radi ona budala? - zagratkaše.
Nakačen i zakačen na odijelo koje je spleo, vinuo se... u vjetar upleo. Krila raširio. Dva - tri puta mahnuo... toliko je samo uspio. Sklopio oči i zacenuo se... onako kako bebe rade kada se ispod duše poljube.
Onda ga je orkan dočekao, prihvatio... zmaja rasturio... i eto - prstom o prst - dokusurio.
Nekud ga visko odbacio. Gdje god da je odnio - previše je sitan bio, previše goluždrav da bi preživio. Pitali su se poslije šta je to bilo - možda sova, zeba, neka deformisana vrsta goluba?
A bješe samo pile, ludi narode, što je htjelo da okusi kako je kada te vazduh drži da se ne sapleteš... i kako je to - imati nade.
Nad ostrvom sedamsto devedeset devet pera se rasulo. Vratilo se onima kojima je pripadalo.
Onaj što ih je pozajmio... u mislima se svima zahvalio.
* * *
Kada odbačena sjen u pozajmljenoj haljini pođe da se ispleše...
Ima li šta raskošnije?
Kad uprkos svemu onom što nije i ne može
pokaže da ima srca dovoljno
da makar u jednom trenu zamoli svijet
da obrati pažnju... da se smiluje.
Iako korake ne poznaje...
Iako dalje ne umije.
Pa se potom pokloni,
nasmije i nestane.
Takve duše ni Raj ne zaslužuje.
(Autor je književnik)

---