-Autor: Rebeka Solnit

Prošlog avgusta je bilo vrelo na dugoj pješčanoj plaži u južnoj Juti, gdje se susreću Zelena rijeka i Kolorado. Bila sam na raftingu kroz Katarakt kanjon zajedno sa grupom klimatskih aktivista i jedan od njih, Vil Mandžer, mi je pričao kako nakon mjeseci protesta na Stending Roku srijeće sve više mladih američkih starosjedjelaca koje je ovo iskustvo ohrabrilo da sanjaju o novim mogućnostima i upuste se u akcije koje bi im inače izgledale nedostižno.
Šetali smo pored rijeke i razgovarali o tome kako posledice neke pobune ili pokreta ne moraju biti pravolinijske. Proglašavanje uspjeha ili neuspjeha neke akcije je često posledica preuranjenih ocjena i uprošćavanja; akcije, intervencije i razgovori mijenjaju uvjerenja i stvaraju nove vrijednosti, savezništva i mogućnosti. Ova dinamika se mogla uočiti u mnogim neočekivanim pokretima i protestima: pokretu američkih starosjedjelaca Idle No More koji je počeo u Kanadi 2012, Black Lives Matter, feminističkim pobunama koje se odvijaju od 2013, kao i u parklendskom omladinskom pokretu protiv naoružanja.
Sjetila sam se tog razgovora ovog hladnog januarskog jutra u vezi sa odlukom Aleksandrije Okasio-Kortes da se kandiduje za kongres. „Prvi put sam pomislila na kandidaturu za kongres na Stending Roku u Sjevernoj Dakoti“, rekla je Okasio-Kortes prošle godine. „Ovo aktivističko iskustvo je bilo presudno. Tu sam upoznala ljude spremne da rizikuju svoje živote… zbog drugih ljudi koje nikada nisu upoznali. Tada sam shvatila da treba da učinim nešto više.“
Kada su 2016. LaDona Hrabri Bik Alard i drugi osnovali protestne kampove protiv Dakota Access cjevovoda nisu mogli da znaju sve indirektne posledice svojih postupaka – a jedna od njih je bila i odluka mlade žene iz Njujorka da se kandiduje za kongres. Ponekad su najvažniji rezultati upravo oni koji nisu direktni ni namjeravani – iako se četiri plemena još uvijek bore protiv cjevovoda i iako su 8. januara ostvarili svoju prvu skromnu pravosudnu pobjedu.
Danas Okasio-Kortes predstavlja 14. njujorški distrikt u kongresu, a 45 kongresmena podržalo je „Zeleni nju dil” koji je ona promovisala prošle jeseni. Značajno je, međutim, primijetiti da „Zeleni nju dil” nije njen izum – iza klimatske vizije koju je ona predstavila u kongresu nalazi se pokret „Svitanje”. Osnovan je 2017. kao omladinski pokret s ciljem da „zaustavi klimatske promjene i pritom stvori milione dobrih poslova“. Kako je jedan od osnivača ovog pokreta, Varšini Prakaš, nedavno izjavio za „Hafington post”, „Svitanje” pokušava da „aktivira milione Amerikanaca koji su spremni da se bore za „Zeleni nju dil”, samo što za njega još nisu čuli“. Za mene je pojava ovog pokreta na američkoj političkoj sceni još veće iznenađenje od pobjede Okasio-Kortes na stranačkim izborima.
„Zeleni nju dil” je prijeko potreban odgovor na ono o čemu su nas prošle godine obavijestili američki naučnici i Intervladin panel o klimatskim promjenama: po svemu sudeći, preostalo nam je samo 12 godina da transformišemo energetsku ekonomiju na globalnom nivou. Ovaj predlog je značajan iz više razloga: jer je postavio nove ciljeve pred SAD; jer nas je podsjetio da briga o radnim mjestima i briga o klimatskim promjenama, dakle ekonomija i ekologija, ne moraju biti suprotstavljene; i zato što je kongresmene suočio sa činjenicom da većina Amerikanaca želi brzu i odlučnu akciju u vezi sa klimatskim promjenama.
Doći do ovog cilja zahtijeva razumijevanje da taj proces nije pravolinijski. Nimalo iznenađujuće, „Zeleni nju dil” nije odmah usvojen od strane čelnika Demokratske partije i ako biste dosadašnji tok ove priče ispričali na način kojem nas uče akcioni filmovi i sportski prenosi, izgledalo bi da je bitka već izgubljena. Kako izvještava portal „Politiko”: „Predsjednica predstavničkog doma Nensi Pelosi 2 – Okasio-Kortes 0“.
Ali poput pobune na Stending Roku i aktivnosti pokreta „Svitanje”, i Okasio-Kortes će proizvesti druge dobiti i posledice; ako želimo da stignemo do cilja, to ćemo moći da učinimo samo zaobilaznim putem – mada, naravno, treba požuriti. Prošle srijede dva kongresmena iz Kalifornije, Džimi Gomez i Ted Lu, predložili su zakon sa sličnim ciljevima: Zakon o klimatskim rješenjima 2019.
Mobilizacija Dakota Indijanaca nije direktno dovela do toga da se jedna Njujorčanka kandiduje za kongres i ode na Kapitol da zagovara rješavanje klimatske krize. Nije bilo moguće pretpostaviti tu posledicu. Ali je moguće uvidjeti koliko su ovakve posledice uobičajene i koliko je značajno ne zanemarivati ih. Tok istorije je prepun ovakvih ušća i meandara, rječnih okuka, vododjelnica, brana i poplava, pritoka i grananja.
Kanjon Katarakt je mjesto gdje se rijeka Kolorado sliva u rezervoar stajaće vode ustavljene branom kanjona Glen. Kada je prije skoro 50 godina ova brana dovršena većina ljudi – čak i onih koji su bili protiv njenog podizanja – vjerovala je da će ovaj rezervoar tu stajati vjekovima. Ali brana propada zbog smanjivanja rijeke i sve veće suše.
Pri kraju mog boravka sa Vilom i drugim klimatskim aktivistima primijetila sam kako rijeka probija nove kanale kroz mulj koji se skupio tokom perioda kada je voda u rezevoaru bila na višem nivou; ono što je dugo stagniralo sada je opet aktivno. Ovo nikada nije trebalo da se desi, ili se smatralo da će se desiti tek kroz više stotina godina.
„Nikada ne smijemo odustati“, napisala je na tviteru Okasio-Kortes dan nakon polaganja zakletve i dodala: „Ne tako davno mislili smo da su naši životi završeni; da smo propustili svoje šanse da popravimo stvari… iskreno sam mislila da sam kao 28-osmogodišnja konobarica već propustila voz koji bi mi omogućio da ispunim svoj potencijal“. Klimatske promjene nam govore da nema vremena za gubljenje. Ali istorija nam govori da se društvene promjene odvijaju na indirektne i nepredvidive načine i da vrijedi istrajati u onome u šta vjerujete.
Peščanik.net

---