-Piše: Milisav S. Popović

Daimon - starogrčki naziv za spiritno biće koje se vezuje za dušu koja je drugačije nivelisana... Hronike kazuju zapise o rijetkima što su pored sebe imali daimona, kao vid zaštite, kao sukrvnika... kao izdvojeno, ali isto srce u dva tjelesna iskoraka. Bilo je vojskovođa koji su posjedovali sovu-daimona; careva sa hermelinom; druida sa daimonom lisice... pa čak i prostog svijeta, koji su pored sebe vodali različite životinjske oblike. Za sve je važilo isto pravilo... naudiš li jednom, naudio si svemu. Daimon bi se pojavio u zoru, a nestajao kad se sunce prepusti snu. Ovo je priča o jednom...

***

Gazio je kroz ledenu goru. Mrki vuk je lagano trčao ispred njega. Vraćajući se hitro kada bi osjetio da je previše odmakao. Pazio je da njegov čovjek ostane zaštićen od ostatka divljeg svijeta. Tu dušu je trebalo štiti od oštrih pogleda, kamoli od hijena ili medvjeda.

Obojica su uživali u bjelini i otkucajima uritmenih srca. Čak im je i disanje bilo ujednačeno... slijepljeno istovjetnim izdisajima. Dvonožac i nakostriješena čapra - tako usklađeni da bi bilo grehota pomisliti da nisu dio istog rebra. Rod od krvnog srebra.

Samo što je čovjek bio previše nježan... i razdragan. Zadubljen u stihove što je rađala mašta. Za razliku od vuka - zarežao bi na svaki šum ili grančicu što dolazi iz luga. Jedan opijen, drugi oprezan. Kad god bi zastao, mrka zvijer bi mu do nogu dotrčala... pogledala u lice i pratila put čovjekovih zenica.

A vid bi mu lunjao svuda... Vuk bi se zadubio u istu tačku susreta. Zajedno bi posmatrali sa ivice studenog brijega neku daleku sitnicu i uživali u tome, kao što neki vole da se grle da se spasu od hladnoće... i samoće.

-Znaš... - pomilovao bi ga po glavi -...Samo oni koji te zbilja vole, mogu da te čuju kada se utišaš... A samo oni kojima si sve - osjetiće kada ćeš da nestaneš.

Vuk bi ćutao, i naravno da je razumio.

-Ajmo još gore... - protrese mu krznavo lice i nasmija mu se u brke -... Ko zna šta ćemo saznati. Vodi!

Okrenu se i po komandi krenu. Gustim repom rasprši pahulje u letu. Peli su se nekoliko dugih trenutaka, kad čovjek doviknu:

- Ovdje. Pored ovog panja.

Opet stadoše. Opet pogleda kud mu oči odoše. Ponovo vid dogovoriše. Nekud daleko - tamo očima zastadoše.

- Vidiš, ovdje sam shvatio nešto sasvim drugo... Znaš li zašto svi ljudi na svijetu pate?

Slušao ga je sa nestrpljenjem.

-Jer im je glad za životom koji bi da vode tragično veća od sitosti života koji imaju.

Vuk klimnu.

- Hoćemo li još gore?

Mrki pogleda u nebo... ostalo je još malo vremena dok sunce ne pođe na počinak, ali ga ipak posluša i krenu da se penje.

- Ovdje! - čovjek nađe stijenu što je izbijala ispod gustog nameta. Ispe se na nju i vuk se u trenu nađe do njega.

Divan pogled. Najljepša slika. Vidjeli su sve od šuma i dolina. Buket svemira pred njima.

A onda čovjek zapjeva: „Negdje mi se s tobom putuje; S tobom mi se nekud odlazi; Na mjesto gdje ću, svu onu prošlost što nije znala za tebe da nadoknadim. S tobom bih da odem... I bez tebe neću da se vratim”.

I vuk, kunem vam se, zasuzi.

Sunce se gasilo. Životinja mu nasloni glavu u krilo. Njuškom mu lice dodirnu - da nastavi. Prije nego svjetlost sklizne... prije nego se rastanu.

I čovjek opet zapjeva: „A šta ako je sva ova istorija od časova i minuta jedan dugačak hodnik do zagrljenog trenutka? Šta ako si ti moja poslednja sekunda?”

Svjetlost se povuče... životinja sklopi oči i uzdahnu... čovjek nestade.

***

Tako je to kada vuk za deimona pjesnika dobije. I kad duša voli više nego što srce umije.

(Autor je književnik)

---