- Piše: Boško Vukićević

Nikada ne umijem da procijenim broj građana na protestima, ali nas je u subotu bilo mnogo, baš mnogo. Da li 20.000 ili 30.000 – teško je reći, ali nas je bilo sasvim dovoljno da prouzrokujemo paničnu i histeričnu reakciju režimskih medija, koji su u strahu od promjena višestruko umanjili broj protestanata, što je postupak koji u tom ambijentu već prelazi u tradiciju. Rekoše mi da se strah od promjena osjeća i u ambijentu državne administracije, čiji su službenici najvećim dijelom iskusni glasači vladajuće partije. U tom društvenom segmentu uglavnom vlada neprijatna i mučna tišina. Predosjećaju režimlije da je kraj blizu i razmišljaju o prilagođavanju novim društveno-političkim okolnostima, tj. o modalitetima zadržavanja sopstvenih radnih mjesta nakon pada vlasti. Traži se izlazna strategija od strane pojedinaca koji su najčešće nezasluženo, i u odsustvu stručnih kapaciteta, otimali radne pozicije osobama koje su protivnici kleptokratije i koje se nijesu prodale. Samim tim, to neprijatno ćutanje uhljeba najčešće je praćeno uzajamnim sumnjičenjima i unutrašnjim monolozima o temi: ko će biti prvi preletači i ko će se prvi prilagoditi promjenama. Mučnu tišinu u redovima vladajuće partije ponekad prekine kakav iznenadan potez lokalnih funkcionera kao što je skorašnja, komična u svojoj naivnosti i ničim izazvana, javna dodjela novih članskih karata DPS-a u Nikšiću. Šuška se da je većina tih „novih članova“ odavno bilo u režimskoj partiji, što pojačava komičan efekat i daje dodatnu potvrdu da je režim u ozbiljnim problemima.

Što se tiče poslednjeg protesta, osim njegove izvanredne masovnosti, valja pohvaliti još jedan korak organizatora u pravom smjeru, tj. ispostavljanje još dvije tačke iz recepta za demokratizaciju antisistemskog Pokreta Sloboda narodu: zahtjev za izlazak opozicije iz parlamenta i za bojkot svih izbora u organizaciji diktatorskog režima. Osim toga, zahtjevom za smjenu ne samo diktatora Đukanovića, već i premijera Markovića, organizatori su se već ranije ogradili od scenarija koji su favorizovali neki centri moći, koji bi uključivao isticanje u prvi plan tzv. zdravog tkiva DPS-a, ili „Kurta sjaši, Murta uzjaši“ projekat. Dobra stvar je i što je na subotnjem protestu ispostavljen rok, nakon kojeg je najavljeno da nema razilaženja sa ulica do pada režima. No, svi ti koraci organizatora u pravom smjeru i dalje nijesu dovoljni. Vremenom kod njih mora sazreti i uvjerenje, ne samo o nužnosti, već o imperativu zabrane režimske partije za koju ne postoji više ni minimum sumnje da funkcioniše po principima kriminalne organizacije. Ukoliko se DPS-u dozvoli bilo kakvo učešće u izbornom procesu nakon pada režima i demontaže sistema, takvi izbori bi teško mogli biti viđeni kao regularni. Nakon oslobađanja pravosudnih institucija i zabrane DPS-a, jedini zadatak tehničke Vlade, sastavljene od eksperata, bio bi stvaranje uslova za prve slobodne izbore u Crnoj Gori.

Osim toga, ne smije se „gurati pod tepih” i cenzurisati pitanje spoljnopolitičkog određenja Crne Gore, tj. nedopustivo je otćutati na prevarno i nelegitimno uguravanje zemlje u NATO. Svako je slobodan da o tematici ima sopstveno mišljenje, da bude za neutralnost, za NATO, ili za savez sa Rusijom, ali mora postojati demokratski kapacitet da se kaže, već u ovom trenutku i za vrijeme protesta, da samo narod može da odlučuje o ovom pitanju nakon uspostavljanja slobodnih institucija. Ukoliko takav demokratski kapacitet ne postoji kod organizatora, ukoliko se ovo pitanje cenzuriše iz bilo kog razloga - već se priprema teren za krnju demokratizaciju zemlje. Tako da organizatorima, a i svim ostalim učesnicima ovog procesa, sugerišem iznijete stvari.

Najzad, rok od dvije sedmice sasvim je dovoljan da se stvari temeljno i detaljno pripreme za naredni protest, nakon kojeg nema više razilaženja. Podrazumijeva se, broj okupljenih građana biće još veći i to je jedna od ključnih stvari u procesu svrgavanja diktatorskih režima. Međutim, sama masovnost nije dovoljna; nju mora pratiti postepeno uvođenje pažljivo planiranih akcija građanske neposlušnosti i pasivnog otpora. Ako sve to bude detaljno isplanirano i izvedeno, u jednom trenutku doći će do otkazivanja poslušnosti režimu ključnih poluga sistema, prije svega djelova represivnog aparata i ANB-a. To će biti početak kraja režima.

---