- Piše: Darko Jovović

Po definiciji, raskrsnica je mjesto gdje se ukrštaju dva ili više puteva. I kad čovjek, u prvi mah, počne da se suočava s fenomenom raskrsnica, učini mu se da tu nema nekog naročitog filozofiranja, jer, reklo bi se, narod se, po sopstvenom nahođenju, upućuje putevima koji mu pružaju priliku da srećno hodi i zadovoljava svoje potrebe. Međutim, ako se počne pažljivije analizirati koliko su raskrsnice značajne za određivanje životnih tokova, dolazi se do zaključka da su to mjesta koja trasiraju čovjekove prohtjeve i želje i podijumi na kojima se sudaraju dileme i postavljaju vječiti upitnici kuda i kako? Svakako da su raskrsnice u Crnoj Gori posebno interesantne i da zavređuju pažnju svjetskih stručnjaka koji izučavaju, ne samo drumski saobraćaj, već i medicinu, psihologiju, sociologiju, ekonomiju, filozofiju, a posebno etiku koja, po formuli, ispituje ljudsko ponašanje prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom. Tim prije, jer u današnjoj Crnoj Gori sve je više onih koji na pragu života postavljaju pitanje: „Kojim putem, majko“? A majka, onako ranjiva kad su čeda u pitanju, obično odgovori: „Lakšim, sine“. A lakši put, put sveukupnog blagostanja, trasiran rukom tvoraca moderne nam domovine, jeste onaj koji podrazumijava pune džepove i okrutna srca.

To, svakako, mogu potvrditi mlađani sinovi čuvenih očeva koji naučiše svoju djecu da se bave unosnim biznisom i da roditeljima, kad to zatreba, vrate neke dugove na koje su „slučajno“ zaboravili. To su ponosni izdanci našeg roda koji imaju rješenja za sve ukrštenice postavljene na raskršćima života. Njima su roditeljski putevi jedini putokazi koji nemaju altenativu i za koje ne treba nikakva signalizacija. Ti putevi vode čak do Las Vegasa, gdje se sve okreće i gdje novac, izmamljen iz neukog naroda i crnogorskih slamarica, dobija poseban sjaj. To je onaj sjaj koji kod tatinih miljenika usađuje tako moćan patriotski i rodoljubivi osjećaj iz kog se javlja želja da se i sopstvena država Crna Gora stavi na kocku, ne radi nekog običnog kockanja, nego da se voljenoj otadžbini, sa svim svojim kapacitetima, uključujući i kosti pradjedovske, priredi nezaboravno putovanje od krševitih gudura do svjetskih kazina i vječnosti.

Poslije ovako dokazanih uspjeha omladinske biznis elite koju predvode Blažo Đukanović, Miloš Marović i njima slični, postavlja se pitanje zašto neki roditelji pokušavaju da ospore put svojoj djeci, koja, zanesena usponima ovih ekonomskih vizionara, kreću stopama crnogorskog krem društva. Zašto ih na životnim raskrsnicama usmjeravaju u neke druge tokove koji, kako se pokazalo, ne donose nikakav profit? Zašto ih guraju da trče kroz crveno i da pokušaju da na osnovu nekakvog znanja i poštenja postanu neko i nešto? Reklo bi se, prije svega, da je to nepošteno od roditelja, jer nije nimalo humano svom potomstvu nametati kaznene metode u zemlji gdje jedino podanički odnosi daju garanciju za neku ravnotežu u svijetu biznisa, ili, bolje rečeno, legalizovanog šverca. Jer, biti svoj, a nemati ništa, ravno je slijepoj ulici koja vodi u nikud. Do uspjeha se, kao što se i vidi, dolazi ako se osjećanja pravičnosti ostave po strani. Uz to, potpuno je besmisleno i nepristojno kopati po istinama i zavirivati u tuđe koverte, naročito ako su pune. Pune koverte određuju prave puteve, uče djecu da prohodaju utabanim stazama za koje obraz nije prepreka. A i nepošteno je osporavati nekome da, recimo, mijenja puteve rijekama kako bi proizveo struju i podstakao narod da mu podrži biznis ideje koje imaju punu ekonomsku opravdanost. Patriotski je da građani izdvajaju sredstva i za lična obezbjeđenja uspješnih mladih biznismena, jer ne daj bože da ih neko, negdje, na nekoj raskrsnici, presretne kad su sami i pokaže im neki drugi put od onog kojim su naumili.

I taman kad pomislih da omladina više neće imati dileme kuda da krene kad se nađe na raskrsnicama života, začuh hiljade glasova Blažovih i Miloševih vršnjaka, sa fakultetskim diplomama, koji uzvikuju: „Kojim putem, majko“? Trgoh se iz bunila i viknuh „nNe samo njihovim, djeco, ako za Boga i molitve znate”.

---