- Piše: Magda Peternek

Pročitah nedavno rečenicu koja glasi: „Skloni smo da kupujemo stvari koje nam ne trebaju, da bismo se napravili važni i pokazali pred onima koje ne volimo”. Baš u ovoj rečenici vidim „druga” skorojevića na sceni. Kad kod nas neko zaradi pare (ili ukrade, svejedno), prvo što ima potrebu da učini jeste da svi vide kako mu je dobro krenulo. Kada kažem –kod nas-mislim i na Srbiju i na Crnu Goru, jer su za mene uvijek bile i ostale jedno. Mada se pomenutom osobinom mogu „pohvaliti’’ sve bivše republike naše Juge, osim jedne koja je i bila uvijek mimo nas. Dakle, kad skorojević krene u akciju, tada kupuje i pokretnu i nepokretnu imovinu, a sve u cilju da pokaže, da on više ne pripada sirotinjskoj raji. Biti skroman, ili još bolje, živjeti u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama, nekada je pokazivalo moralnu kategoriju. Takav način života je bio neka vrsta garancije poštenja. Iz ideologija jednakih stomaka preko noći smo otišli u drugu krajnost, pa je cijelo društvo prešlo na parolu „snađi se’’. Onaj ko se nije „snašao’’ automatski je pokazao da nije sposoban, tj. da se nije prilagodio sistemu „novih vrijednosti’’. Kao takav nije dobrodošao ni političkim partijama (njima pogotovo), niti rodbini, jer šta će im kada nema odgovarajuće veze. Taj ne može nikoga ni da zaposli, a bogami ni da otpusti. Dakle, u današnjem novokomponovanom društvu, sve je za pokazivanje i sve ispunjava svoju svrhu jedino onda kad može nekome da se pokaže. Čemu služi diploma bilo koje vrste i poneka medalja ako ne vise „ponosno’’ na zidu? Kakva je korist od muža ili žene, ako nisu za pokazivanje? A, djeca? E, ona su tek posebna priča. Mora se na sav glas razglasiti koje sve sportove vaše dijete trenira, koliko instrumenata svira, i na časove kojih još jezika ide osim engleskog koji skorojević inače više voli nego maternji. O šepurenju skorojevića svojim novim automobilom mogao bi se roman napisati. Automobil njemu nije više prevozno sredstvo nego statusni simbol. Ja još nisam čula da sin nekog tajkuna ili tajkunčića ne vozi „mečku’’, ili nešto slično. Podrazumijeva se da je tata tajkun „pošteno ’’ zaradio prvo milionče, a za drugo će „razmisliti’’. Bahati skorojević kad namlati pare pa se odmakne od tekućeg jada i bijede, prvo što mora da pokaže jeste da su automobil, naravno i jahta i kućerda, pa i djeca, statusni simboli. Stambene površine ovdašnjih novokomponovanih bogataša mjere se u arima. Ima se, može se.

Dakle, ugled se danas mnogo brže i više stiče bahatim pokazivanjem, a neuporedvo manje radom. Na površinu su isplivali oni sa sumnjivim porijeklom, još sumnjivijim kapitalom, i sumnjivih moralnih nazora. Činjenica je da je ovo vrijeme skorojevića i njihove nezasitosti. Upravo zbog toga, obaveza svakor razumnog, radnog i poštenog čovjeka jeste da takve treba konstantno kritikovati, ukazivati na njihove negativnosti i ne dozvoliti da potpuno nadvladaju. Ja ću biti istrajna u tome. I ja i moj bič. Jer oni koji nisu su kič.

(Autorka je pjesnikinja)

---