- Piše: Milka Šćepanović

Autizam i ostali poremećaji iz autističnog spektra danas predstavljaju zabrinjavajuće rastući zdravstveni problem u svijetu. Smatra se da će se godišnje češće dijagnostifikovati autizam nego neke druge bolesti poput dijabetesa, AIDS-a i raka zajedno. Otprilike 67 miliona ljudi danas u svijetu ima autizam. U Americi se već govori o epidemiji autizma jer brojke oboljelih vrtoglavo rastu, dok Crna Gora tapka u mjestu jer još uvijek ne postoji statistika o broju autističnih osoba.

Pretpostavlja se da ima bar 40 „okidača” koji genetsku sklonost pretvaraju u faktičko stanje, među kojima su traume na porođajima, stres ili neke bolesti majke u trudnoći, a u velikom procentu su uzroci razna isparenja, pesticidi, hrana prepuna konzervansa i aerozagađenja.

Poznat je moj stav kao majke djeteta s autizmom... Činjenica da se bilježi rast broja djece s poremećajem u razvoju i da je autizam neformalno već proglašen dječjom bolešću 21. vijeka, uvećava strah, a multiplikuju ga silni društveni forumi gdje se polemika vodi oko vakcinacije. Tu apeli većine zdravstvenih radnika da vakcinu treba primiti, kao ni sudske kazne, koje su po meni tortura nad roditeljima koji samo žele informaciju više, ne pomažu. Jer, složićemo se, ne kaže se zalud - u strahu su velike oči.

Ipak, moramo priznati, spektar mogućih uzročnika je toliko širok da se lako može pretpostaviti kako će se u skorijoj budućnosti bitno promijeniti svjetska i domaća statistika koja kaže da među 91 djetetom jedno ima autizam. Pri tome valja imati na umu da oni koji prvi treba da uvide simptome, roditelji i pedijatri, često nesvjesno odlažu dijagnostikovanje i suočavanje sa dijagnozom. Crna Gora je zaostajala dugi niz godina upravo u ranoj dijagnostici, a samim tim i u postavljanju dijagnoze na vrijeme i u tom su slučaju najviše ispaštala djeca, a ništa manje i njihovi roditelji. No, za mene, a pretpostavljam i za sve ljude s imalo empatije, i jedno dijete koje među devedeset jednim ima autizam više je nego dovoljan razlog za alarm, ni manje ni više, nego za prekompoziciju društva i sledstveno tome ponašanja, kako kolektivnog, tako i svakog pojedinačno.

Jer, mišljenja sam da ako se u skorijoj budućnosti udvostruči broj djece s autizmom i ako se zbog sve kasnijeg rađanja uveća broj novorođene djece s Daunovim sindromom, pa tome dodamo i poremećaje za koje još ne znamo, a stići će kao nuspojava enormnog i ranog korišćenja moderne tehnologije, kompjutera, mobilnih telefona i pravih elektronskih igračaka koje zrače - jasno je da će opšta slika svakog društva, pa i našeg, biti drugačija. Tome, svakako, treba dodati i već poznate podatke da svaki deseti stanovnik ima neki vid invaliditeta, urođen ili stečen.

Ako se osvrnemo na obrazovanje autistične djece, iliti inkluzivno obrazovanje, smatram da je vrlo važno da svi razumijemo kako se inkluzija i pristupačnost ne odnose samo na fizičko prisustvo u istim prostorima. Ako niste autistični i svjesno pozivate autističnu osobu da vam se priključi u istom prostoru, važno je da prihvatite kako postoje mnoge stvari koje ne doživljavate na isti način poput njih, te da te stvari njima predstavljaju prepreku za smisleno uključivanje u aktivnosti koje s njima moramo podijeliti.

Inkluzija je, dakle, vrlo bitna – to je pravo svake osobe, i potrebno je da je zastupa cijela zajednica kako bi ona zaživjela.

Ostaje činjenica da je pitanje uključivanja u društvo (u vrtiće, u škole, u zajednice…) osoba s autizmom pomalo specifično. Naime, autisti se teško uklapaju. Činjenica je da je s njima teško „graditi zajedništvo“ iako rad s autističnim osobama stavlja sve nas okolo u zajedništvo. S njima je teško ostvariti komunikaciju, iako nas oni u rješavanju njihovih problema prisiljavaju na komunikaciju. Crna Gora mora da podigne svijest o brizi prema osobama s invaliditetom na još veći nivo.

Dakle, priznali mi to ili ne, smetnje u razvoju djece biće sve češće, a da bi bile manje pogubne po samu djecu, njihovo bliže i šire okruženje i zajednicu u cjelini, potrebno je pripremiti se. U prvom redu shvatiti da imati dijete s autizmom, Daunovim sindromom, invaliditetom ili bilo kojom vrstom poremećaja u razvoju - uključujući hiperaktivnost - nije ni sramota, ni grijeh, ni kazna. Ali, jeste ogromna tegoba i što se prije čovjek suoči s njom - to je lakše podnosi.

Poslednjih godina Crna Gora je napredovala prilično, barem u spoznaji da je briga za ljude, posebno za djecu s poremećajem u razvoju, zajednička i da se socijalni, zdravstveni i obrazovni sistemi moraju prilagođavati i obuhvatiti što više njih. Ne kroz puku finansijsku podršku porodicama, iako je ona nužna čak i kod dobro situiranih, već prije svega kroz otvaranje mogućnosti za socijalizaciju djece i korišćenje sposobnosti kojima raspolažu. A često uopšte nisu zanemarljive. Dobili smo i Centar za autizam, skoro će godinu dana od njegovog osnivanja, ali ne možemo reći da smo zadovoljni njegovim radom. I dok 2. aprila možda budemo hvatali neki plavi balon, palili plavo svjetlo, vezali plavu mašnu, hajde da se sjetimo da osobama s autizmom najviše možemo pomoći konkretnim angažmanom, odnosno tako da za njih izgradimo odgovarajuću stambenu zajednicu, radionicu i igraonicu, koja će im barem malo pomoći da žive „svoj svijet u plavoj boji”.

(Autorka je direktorica NVO „Naše sunce”)

---

”Dobili smo i Centar za autizam, skoro će godinu dana od njegovog osnivanja, ali ne možemo reći da smo zadovoljni njegovim radom