-Autor: Vlada Stanković

Dana 19. maja ove godine, Grčka je obilježila sto godina od genocida nad pontskim Grcima – Grcima koji su vjekovima živjeli u oblasti Ponta, na južnoj obali Crnog mora. Već četvrt vijeka grčka država obilježava ovaj datum kao dan sjećanja na stradanje između 200 i 350 hiljada, od ukupno oko 750 hiljada Grka sa Ponta od 1916. do 1923. godine. Bile su to godine u kojima je grčka nada u ostvarenje „Velike ideje“, povratka Konstantinopolja–Istanbula i velikog dijela Male Azije u grčke ruke došla gotovo do ostvarenja, samo da bi bila uništena revolucionarnim stvaranjem nove nacionalne turske države pod vođstvom Kemala Ataturka. Stotine hiljada žrtava i izbjeglica u nacionalnu grčku državu označile su traumatičan kraj jednog nacionalnog ideala koji nije mogao biti pomiren sa političkom stvarnošću vremena posle Prvog svjetskog rata.

I sam čin proglašnjavanja 19. maja za Dan sjećanja na genocid nad Pontskim Grcima prožet je specifičnom istorijskom težinom i precizno odslikava vrijeme i okolnosti u kojima je grčki parlament jednoglasno usvojio odluku o tome, u talasu snaženja balkanskih nacionalizama. Inicijativa je potekla još 1991. godine od poslanika tada opozicionog pokreta PASOK porijeklom sa Ponta. Premijer Konstantin Micotakis iz Nove demokratije nije do kraja svog mandata ni dozvolio da se ovaj predlog nađe na dnevnom redu grčkog parlamenta, ne želeći da svojim političkim protivnicima da priliku da postanu zaštitnici grčkog etnosa u vrijeme intenzivnih pregovora oko imena novoproglašene makedonske države na sjeveru. Tek po ponovnom dolasku na vlast PASOK-a i njegovog lidera Andreasa Papandreua, 19. maj je februara 1994. aklamacijom usvojen kao Dan sjećanja na genocid nad Pontskim Grcima.

Te iste 1994. godine Redžep Tajip Erdogan je izabran za gradonačelnika Istanbula, svog rodnog grada. Dvadeset i pet godina kasnije, baš povodom grčkog Dana sjećanja na genocid nad pontskim Grcima, sada kao svemoćni predsjednik Turske, Erdogan je u nedjelju 19. maja izjavio da jedini genocid koji je izvršen na ovim prostorima jeste onaj nad Osmanlijama i Turcima, prilikom njihovog protjerivanja sa Balkana. Njegova poruka je jasna: ako vi imate žrtve, mi imamo još veće žrtve! Neotomanska doktrina Erdoganovog nekadašnjeg saveznika a sada potencijalno opasnog političkog suparnika Ahmeta Davutoglua zamijenjena je u poslednje dvije godine sve snažnijom inadžijskom politikom sve užeg kruga pouzdanih ljudi turskog predsjednika, prije svih Erdoganovog zeta Berata Albajraka, trenutno ministra ekonomije, i ministra spoljnih poslova Mevluta Čavušoglua.

I dok se u turskom parlamentu često mogu čuti uzvici poslanika vladajuće koalicije o tajnim planovima za obnovu Vizantije koji se trenutno sprovode, turski predsjednik i njegovi najbliži saradnici uspijevaju postepeno da radikalne, provokativne i „nečuvene“ zahtjeve pretvore u objekte političke stvarnosti u zonama posebnog interesa za Tursku, na Balkanu, u Egeju i u istočnom Mediteranu. Svakodnevno ističući ugroženost sa svih strana, turski predsjednik ima jasan recept za očuvanje svoje vlasti – projekcija potpune moći u spoljnoj politici, otvaranje što više pitanja o kojima će se kasnije dugotrajno pregovarati, a zauzvrat potpuna i nekontrolisana vlast unutar svoje države. Uvođenje, zasad nezvanično, principa da je „nezakonito pobijediti vladajuću partiju na izborima“, kako je to formulisao predsjednik Republikanske narodne partije Onursal Adiđuzel, nakon poništavanja lokalnih izbora u Istanbulu, prouzrokovalo je potrese unutar nekad jedinstvenog političko-ekonomskog giganta kakav je Erdoganova Partija pravde i napretka. Uz nekadašnjeg premijera Ahmeta Davutoglua, i nekadašnji predsjednik i Erdoganov najbliži saradnik Abdulah Đul ocijenio je ovaj postupak kao urušavanje demokratije. Za demokratiju, međutim, „nema vremena“, kada je nacija ugrožena…

Dok je na Balkanu turska politika najvećim dijelom za sada usmjerena na uspostavljanje ekonomske dominacije, uz brzu reakciju na već siguran ulazak Sjeverne Makedonije u NATO savez, dotle se područja Egeja i istočnog Mediterana – prije svega Kipra – postavljaju kao najvažnija pitanja opstanka same turske republike. Upornim ponavljanjem da su prava Turske, Turaka i Turkokiprana ugrožena, Erdogan i njegovi najbliži saradnici uspjeli su da legitimišu tu temu u sve umornijim diplomatskim krugovima uzdrmanih evropskih demokratija. Namjeru neposrednog učešća u kontrolisanju Egeja turska država je jasno nagovijestila vojnim vježbama „Plava otadžbina“ i „Morski vuk“ u poslednjih godinu dana. A otvoreni izazovi suverenosti ostrvske Republike Kipar, člana Evropske unije čije postojanje Turska uopšte ne priznaje, očigledno su shvaćeni u Turskoj kao produktivni politički potezi, jer su izazvali samo verbalne, iako snažne osude iz Evrope. Francuska je, doduše, riješila da zaštiti interese svoje energetske kompanije „Total” tako što je poslala ratne brodove i sa Kiprom sklopila sporazum po kome će dio flote biti stalno ukotvljen u bazi na jugu ostrva, ali je za sada izostala slična reakcija Amerike i Italije, čije su kompanije „Ekson-Mobil” i „Eni” takođe dobile dozvole za eksploataciju prirodnog gasa iz Isključive ekonomske zone Kipra.

Uprkos kiparskim najavama da će svi brodovi koji učestvuju u nelegalnim aktivnostima biti zaplijenjeni a posade uhapšene, Erdoganov zet Albajrak je još prošle nedjelje najavio slanje još jednog posebno opremljenog broda za istraživanje nalazišta gasa. Uporno ponavljanje Redžepa Tajipa Erdogana i njegovih saradnika da se neće dozvoliti da Turci i posebno Turkokiprani „ponovo stradaju“ i postanu žrtve promijenjenih odnosa u istočnom Mediteranu nakon eksploatacije prirodnog gasa, imalo je odjeka posebno u Velikoj Britaniji, čija je Kipar bila kolonija do 1960. godine. Pomoćnik ministra za Evropu, ser Alan Dankan, a zatim i Forin ofis, faktički su osporili pravo Kipru na slobodno korišćenje sopstvene Isključive ekonomske zone. Zato ne treba da čudi da je već u ponedjeljak, 20. maja jedna od glavnih vijesti britanskog „Gardijana” bila izjava turskog ministra spoljnih poslova Mevluta Čavušoglua da Turska insistira na svom pravu da, bukvalno, „buši“ u vodama Kipra, kako bi zaštitila narod i državne interese. I stoga još manje treba da čudi da o poništavanju izbora – „slučaju Istanbul“ – i situaciji u Turskoj nakog toga, više nema ni riječi u ovom inače liberalnom glasilu, jer je u potpunosti uspjelo usmeravanje pažnje na „slučaj Kipar“ i navodno tursko stradanje. A za domaće žrtve autokrata i diktatora već odavno ima sve manje mjesta.

(Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---