- Piše: Tomica A. Milović

Neko je negdje davno rekao: „ O Bože, kakva su ovo vremena kada su najgluplji i pameću skraćeni – najglasniji, a pametni nemaju svoje mišljenje“. I zaista, koje to sile utiču na ovu inverziju u ljudskom ponašanju. Kako to „pameću skraćeni“ postadoše vlasnici ideja, vlasnici kritičkog, slobodarskog duha? Otkud glupima smjelost da dijele lekcije iz svega i svačega? Da definišu i utiru put koji ostali treba da slijede, i tim putem se kreću. Kako „pameću skraćeni“ uspijevaju da privuku, a onda „opiju“ pažnju i koncentraciju nemalom broju ljudi. Ima li neki ključ da ovaj, nikako bezazleni, pojedinačni i društveni fenomen, dešifruje?

Javnom pozornicom (ako ne najgluplji i maksimalno „pameću skraćeni“) u baš velikoj mjeri defiluju nedovoljno inteligentni, oskudno obrazovani, pa i zavidno nevaspitani, primitivni i opako agresivni pojedinci. Kad te svoje osobine udruže s njima programski bliskim ljudima, eto velikog belaja. Na društvenu scenu tada izlazi orkestar „narodnih prosvjetitelja“. Izlazi kolona „mudraca“ koji, po svaku cijenu, žele sebe da predstave kao stegonoše progresa i napretka. Kao animatore u ovom rijaliti društvenom (bes)poretku gotovo zaboravljene vrijednosti – vrline. Glupi, gluplji i najgluplji, „pameću skraćeni“, svojom bukom, siromaštvom riječi i jezičkim praznoslovljem, predstavljaju snažno sredstvo manipulacije korisnicima njihovih poruka. Oni žarko žele da pokažu šta i koliko (ne)znaju. Žele pojedinca i široke mase uvjeriti u svoj duhovni, moralni pa i ljudski kapital. Ovi ljudi se opasno igraju, onako glupi i prazni, ne samo sa pojedincima i grupama sebi ravnim po „skraćenoj pameti“, već i, gle čuda, s umom i razumom pametnih, obrazovanih, socijalno i duhovno bogatih, izgrađenih ličnosti.

Zašto pametni ljudi, pred naletom glupih i primitivnih, pred epidemijom „skraćene pameti“, zauzimaju gotovo odbrambeni stav? Zbog čega postaju pasivni i nezainteresovani da oponiraju, da začepe usta proizvođačima glupih teorija? Ako to čine iz razloga da se ne spuštaju na nivo gluposti i neznanja, onda, ne samo što griješe, već dosta govore i o sebi samima. Griješe što se javno, intelektom i znanjem, ne suprotstave rijaliti učenju, neznanju i opakom, smrtonosnom populizmu, manipulacijama i prizemnom primitivizmu. Ova apatija pametnih i učenih, govori i o njihovoj gordosti, sujeti, pa i kukavičluku, kako ličnom, tako i onom intelektualnom. I što je najgore, govori (nerijetko) o potkupljivosti elite pametnih. Time ona, mjereno moralnim parametrima, pada ispod nivoa „pameću skraćenih“. Tako intelektualci to ostaju samo imenom, bez ikakvog odraza u praktičnom društvenom životu.

Kako se u Crnoj Gori danas ponašaju učene perjanice? Da li oni stvarno nemaju „svoje mišljenje“, čime na djelu potvrđuju istinitost izreke citirane na početku ovog teksta? Odgovor nije jednostavno dati, a da ne bude površan, jednoznačan i jednosmjeran, nedovoljno objektivan. Ipak, mora se priznati da crnogorska inteligencija, u najvećem broju, pokazuje svoj misaoni stav. Nevolja je što takvi stavovi i zaključci ostaju na nivou i u krugu akademskog pametovanja. Naučnici, filozofi, pisci, pravnici, lingvisti... teoretišu o raznim pitanjima iz svog domena. Po pravilu hvale jedni druge, čašćavaju se međusobno priznanjima. A onda svu tu kabinetsku priču ukoriče u zbornike, ljetopise... i učine je nedostupnom, a i teško razumljivom za običnog, prosječnog, u konkretnu problematiku upućenog čovjeka. Umjesto takvog pristupa, pametni ljudi i njihova esnafska udruženja, trebalo bi da razmisle o donošenju svojevrsnog „programskog manifesta“ za široke narodne mase. Tako bi najbolje doprinijeli borbi protiv gluposti, mržnje, „skraćene pameti“. Borbi protiv uzavrele rijaliti pameti u Crnoj Gori.

---