- Piše: Vuk Vuković
Nadahnutost dara upućuje na milost onog koji se nikad ne osvrće za sobom, oslobođen agonične i zatvorene logike računice, pritisnute sjenkom brze cirkulacije u kojoj je razmjena škrta, prije svega tjeskobna i zahtijeva odveć bliski, paranoidni i nepovjerljivi kontakt, upravo onaj koji će napastvovati jezik i neumorno raditi na tome da ga svede na smjernice, uprošten znak, jednu ekonomiju koju ničim nije moguće oploditi i tim prije, uvijek već tražiće ono drugo od viška, što mora moći preteći pošto se na sve, jednako, primijeni restrikcija opšte oskudacije koja prijeti, naposletku, tamom. Tako da je dar uznošenje onog što se ima na posredan način, na nivo onog što se vječno doziva!
Pa ipak, još uvijek kao da nismo vaspitani – kako i zašto, kome i zarad čega darovati, kad takvu scenu nigdje ne susrećemo u strogoj i hladnoj, rezervisanoj i rezigniranoj praksi? Zatiču nas viškovi sve samih trivijalnih te banalnih, gotovo neupotrebljivih i unaprijed okončanih stvari; kao i – rashod iz kojeg prije ili kasnije proključa nasilje. Beskraj dara razbija reciprocitet onog – kako i zašto, uvijek tek, izostaje ono nešto.
Zlo teži vrhuncu iz prostog razloga što svjedoči stanje vještačke prekomjernosti! Uistinu, prezasićeni besmislom, iščezavamo na vrhuncima praznine. U tome je sjaj i ponor slave: orgazmički momenat smrti onog koji je potrošio sebe. Danas, kad smo već odsanjali sve snove, hemijski lutamo pustinjom realnog kao kroz sopstveni leš odraza.
Naspram dara stoji Ništa, i tek ukoliko budemo u mogućnosti da prihvatimo čistu milost, raskrstićemo sa mehaničkom razmjenom, tim ubitačnim tempom onog refrena koji pretrajava proždirući vlastiti manjak. Uvijek je tako: velikodušnost je gest rasipništva, škrtost glodanje ono u naznaci.
Dar naspram objekta, zakona koji nastoji da nas zauvijek utamniči u mehanizaciji i upravljanju koje suštinski, u stvari, ide natraške. Nije li – umjetnost kao takva jedan netraženi dar koji se šalje svima onim bez stalne adrese? I još: poruka koja čeka da bude dešifrovana i tim postupkom prihvaćena? Ono drugo za manjinu koja to neće dati na razglas; tajna, bol i usamljenost umjetnosti iskupljuju darodavca koji je jedno preobilje u zanosu.
„Ljubav je, davanje nečega, sa čim se ne raspolaže...“ (
Lakan)
U tome je najvisočiji domet dara i njegova uzvišenost pa čak i savršenstvo, jer nikom nije potreban, štaviše, najradije biramo sigurnu oskudicu u povučenoj sjenci smrtnosti... Ko, zaista, potrebuje ono savršeno, drukčije i nesvodivo, ljubav koja predstavlja i beskraj i krhkost? Tu, na horizontu suhosti i vedrine, otvorenosti u pustinji što nas suočava sa nama, izrasta poezija: darivanje onog što niko ne traži, onome što tek dolazi.
Sanjamo o daru dokraja neupotrebljivom, o uzviku i slici u kojima se daje cijelo biće, i sve ono što njime dolazi i s njim nestaje; jedinstven, rasiječen posred sebe, dar je čežnja vječnosti iz koje se izglobilo vrijeme; tragedija
Šekspirovih ljubavnika što izdišu na otrovu u pokrovu od mjesečine koja umire neiskazivo srce.