- Autor: Milan Ružić

U trenutku kada je počela kapitalistička zima savremenog svijeta, korporativni led je pokrio sve zelene površine, a tamo gdje su više temperature, u sudaru sa prirodom koja smeta njegovom širenju, počeo je da varniči i zapalio Sibir i Amazoniju.

Na tankom ledu smo se našli i mi, sirota zemlja bez ičega, a koju i dalje svi potkradaju kao da ima ko zna šta, pa smo se trčeći zatvorenih očiju u svojim opancima okliznuli i polomili. Kažu da je kost najjača tamo gdje se slomi. Tako je i mržnja najjača tamo gdje su se, prilikom našeg pada, slomili ponos i identitet.

Naš identitet postao je onaj koji „napredna“ većina drugosrbijanskog opredjeljenja poistovjećuje sa glupostima koje kupi iz američkih filmova maksimalnog dometa u isplativosti, a minimalnog u umjetnosti. Ono što nismo pokupili iz „slobodne zemlje“ je njihovo čuveno isticanje zastave i patriotizma, ali smo pokupili njihovo klasifikovanje nas samih kao terorista i zločinaca krivih za sve, a najviše za svoje postojanje.

U čitavoj svjetskoj priči o pravima i demokratiji, mi smo se najviše izgubili. Prava su u još većoj mjeri dobili oni koji su ih već imali, a demokratija se isplatila samo onima koji su se vladali autokratski. Kod nas veća prava imaju LGBT i tviter zajednice od akademske ili bilo koje druge, pa se ovdje vrši teror manjine nad većinom kao nigdje u svijetu.

Dodjeljivanjem prava pojedinim grupama, njima suštinski nisu data prava, već izgovori i opravdanja da napadaju one koji ne misle ili se ne ponašaju isto kao oni.

Neprihvatanje određenih načela tih zajednica, autoput je u fioku na kojoj piše „prijetnja napretku“ u koju se smještaju ljudi koji vole ovu zemlju i njeno dobro stavljaju iznad ličnog, a poznatijih kao patriote. Ljudska prava iskorišćena su kao paravan za političke akcije i promjene svijesti naroda, a demokratija kao izgovor za sva nedjela strana i domaća.

Dopustili smo raznim zmijama da se nakote u našem narodu i u njedrima misleći kako nam nijedna od njih neće nanijeti mnogo štete ako nas „peči“. Međutim, zmija neće da peči već će nas ujesti i ubrizgati nam otrov koji razara identitet.

Da bi se razorio identitet, moraju se prvo osporiti uspjesi, pobjede prevesti u poraze, moraju nam ogaditi našu zemlju, onda nam osporiti institucije, a kao poslednju stvar, moraju ubiti vjeru načinivši nas nevjernicima.

Skoro sve su uspjeli da urade u Srbiji, ali i u svijetu, pa još se kao jedini spas na horizontu ovog okeana kapitalizma, u kom nam talasi globalizacije ljuljaju trošni čamac, ukazuje pravoslavlje. Ono je jedina prepreka u povratku čovjeka u majmuna koji sebe gleda u ogledalu.

Umjesto vjere u Boga, svi lajfkoučevi, gurui i savjetnici ljude uče da vjeruju u sebe. Najvažniji je pojedinac, dok opšteg dobra više nema ni u naznakama, iako se sve odvija pod tom maskom. Svijet tvrdi da se bori za opšte dobro čineći svima zlo, uči nas da je sve zajedničko i da ne postoji „moje“ i „tvoje“, a sve su spakovali u vreću i načinili njihovim oni koji stoje iza pokušaja egzila Boga sa ove planete i iz srca ljudi.

Oni Srbi koji tvrde da su nešto drugo, koji nas Srbe pokušavaju da obezbože i ostave bez zemlje, nisu ljudi kojih se treba plašiti. U pitanju su osobe koje sve što čine svom narodu čine za bijedni sitniš koji ispada iz džepova nekog NVO potrčka zamjenika nižeg savjetnika višeg pomoćnika rezervne sekretarice podnačelnika mlađeg referenta kurirske službe upravnog odbora ćerke-firme industrijskog giganta za proizvodnju ubrusa za javne toalete jugoistočnog dijela neke od nerazvijenijih država SAD.

Dakle, oni koji su niko i ništa, pod maskom alfe i omege, u ovoj zemlji pokušavaju da sruše pravoslavne stubove stare 800 godina, baš na godišnjicu autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve. Naš odgovor, kao vjerujućih ljudi i nacije koju ista ta crkva definiše, mora biti snažan i nedvosmislen.

Ne smijemo dozvoliti da nam ljudi bez talenta, ali opredjeljenja isplativog i povoljnog po političke prilike u svijetu i u Srbiji, govore kako da se ponašamo u zemlji do koje je nama stalo, a koju oni pokušavaju da promijene uništavajući je pod izgovorom gradnje.

Srbija treba prvo sebi da došapne da su Kosovo i Metohija neotuđivi dio naše zemlje, našeg identiteta i prestonica i porta Srpske pravoslavne crkve. Zatim treba iskoristiti svo znanje sticano u tih osam vjekova protiv ovog estrada-tviter-Holivud-Vikipedija-priručnik znanja koje koristi samo šteti.

Ukoliko dozvolimo da naš identitet i naša država sa njim stradaju od ovoga i ovakvih, zaslužili smo da nestanemo još prije 800 godina kako ne bismo brukali Srpsku pravoslavnu crkvu zajedno sa ovima i Gospoda koji od nas nije digao ruke kroz onoliku istoriju.

Srbija zaslužuje da postoji kao Srbija, a ne kao jedna od razjedinjenih američkih država posijanih van američkog kontinenta kao mine na koje se nadaju da će stati bosa noga nekog pravoslavca koji luta svijetom u potrazi za istinom, pravdom, ljubavlju, spasenjem i oproštajem od Gospoda, ne za sebe, već za one koji su pokušali da ga ubiju kako ih ne bi podsjećao na ono čega su se odrekli.

iskra.co

---