- Piše: dr Blažo Zlopaša

Ovo je priča o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu. Može se reći da su to zapravo tri priče o dvije ličnosti, o Handkeu kao književniku i Handkeu kao čovjeku, i čovjeku koji nije postojao. Vrijednost Handkeovog književnog djela je nesporna, potvrđena Nobelovom nagradom, a čovjek koji nije postojao je bez djela! Buka koja se podigla iz određenih centara govori o drugoj dimenziji nobelovca, kome je Nobelovom nagradom priznata nevinost, a njegov životni put dostigao je vrhunac, u sali Švedske akademije dotakao je nebo, kazao je njegov veliki prijatelj, naš proslavljeni reditelj Emir Kusturica. Napadi nijesu bili toliki na Knuta Hamsuna, norveškog pisca, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1920. godine, koji je kao angažovani političar podržavao nacističku filozofiju i norvešku kvislinšku vladu. Napadi na Handkea su potekli od onih koji nijesu razumjeli njegov bol. Njegova patnja nije zbog Srbije, nego zbog raspada Jugoslavije. Molio je- ne uništavajte tu lijepu zemlju, čemu ga je učila majka Slovenka. Handke nije bio na strani Srbije, nego na strani istine. To Handkea vuče ka drugoj težnji koju je definisao Albert Ajnštajn: „Najveća ljudska težnja je težnja za moralnošću u našem djelovanju. Naša unutrašnja ravnoteža, čak i naša egzistencija ovise o tome. Jedino moralnost u našem djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo našem životu!“ Živimo na početku vijeka u kojem je narušeno dostojanstvo čovjeka u čitavom svijetu. Ipak, dostojanstvo se nalazi u čovjekovoj suštini i ne može biti predmet bilo kakve političke orijentacije i rasprave. Ljudsko dostojanstvo predstavlja skup čovjekovih svojstava, prije svega umnih i moralnih koja ga izdvajaju. Ljudsko dostojanstvo je svrha postojanja, kako pojedinca tako i društva. Ali, svako je sam utemeljitelj sopstvenog dostojanstva. Gubitak dostojanstva je posledica nedoslednosti. Handke zna da danas dostojanstvo i čast na Zapadu i u geopolitici nijesu vrijednosna kategorija. Prema Erihu Fromu, jedna od osnovnih ljudskih potreba jeste potreba za samoodređenjem i za ličnim identitetom, a kako je čovjek jedino biće obdareno samosviješću, ima potrebu da odgovori na pitanje: „Ko sam ja?“ Ko je Handke u književnosti, odgovorio je Nobelov komitet. Ali, ono drugo, za čim Handke traga- čovjek mora da potvrdi da je čovjek koji postoji i koji će postojati, traganje za istinom jedan je od koraka ljudskog dostojanstva i postojanja što krasi Handkeovo djelo. To kazuje u putopisu iz Srbije. Ovim putopisom pridružio se velikanima, piscima iz prošlosti, koji su se zalagali za istinu o malom srpskom narodu, od Getea i Grima do Viktora Igoa i Tolstoja. Nedavno su „Die Zeit” i pariski „Libertas” objavili tekst Viktora Igoa o istini „Za Srbiju“, koji je on napisao 1876.godine. Danas to čini Handke! Obilazeći Metohiju, saputnik, pjesnik Ranko Đinović upitao ga je kakav je njegov utisak, poslije svega što je vidio? Sagnuo je glavu i rekao: „Ovdje sam našao univerzum bola i tuge!“ U knjizi je sadržana esencija bola, čak i ne pominje Albance, i ne vrijeđa. To što je napisao o univerzumu bola i tuge je strašna optužnica protiv međunarodne zajednice, koja je bez griže savjesti dozvolila da jedan narod živi u koncentracionom logoru, ništa manjem od onih Hitlerovih- kaže čovjek koji je svoj život posvetio literaturi. Danas je unosno napadati Handkea. Optužuju ga oni koji su vinovnici krvoprolića i raspada Jugoslavije. Optužbe stižu iz Hrvatske, kantona Tuzle i Sarajeva, a sramno ćute o zločinima koje su oni počinili; Hrvati nastoje da umanje zločine naslednice NDH nezapamćene u ljudskom rodu! U Bosni, ubijanje nevinih mladića, koji su služili obavezni vojni rok prilikom povlačenja iz Tuzle i zločin u Dobrovoljačkoj ulici u Sarjevu, koji su kreirali Ejup Ganić i Alija Izetbegović! Napadaju ga i oni koji su ljubomorni na njegovo djelo: napisao je više od 80 romana, desetine knjiga poezije i dvadesetak drama koje se izvode po svijetu. Brutalni napadi na Handkea od strane srpske spisateljke-dramturga Biljane Srbljanović traju više od 20 godina, jer njeni komadi se više ne igraju u Evropi, a njene drame niko više ne uzima za ozbiljno. Dokle pakost i zavist inferiornih doseže pokazuje i pisac Filip David, koji za dobitnika Nobelove nagrade kaže da je „moralna nula”. Tim napadima najbolje su opisali sebe. Međutim, sve je obratno. Handke je danas najveći antifaišista, ne samo u Evropi nego u svijetu. On vraća nadu da bavljenje literaturom ne mora da bude u saglasnosti sa trenutnom politikom u svijetu. Nobelov komitet dokazao je svoju čistotu zaštitivši se od miješanja politike u njegove kompetencije. Kada je bilo vidljivo da će Ivo Andrić dobiti Nobelovu nagradu, jugoslovenske ambasade dobijale su instrukcije da lobiraju za Krležu i da nagovaraju ljude da Krleža dobije Nobelovu nagradu, koja je jedna od najvećih tekovina zapadne civilizcije, a komunistima nije bilo jasno da u rad institucija ne mogu da se upliću prsti vlasti i političara... Ta tekovina i danas traje u balkanskim državama.

Veličina Handkea nije samo literalna, istorija će ga opisivati da je i kao čovjek postojao. U vremenu izmijenjenih vrijednosti postoji ona druga vrsta ljudi. Jedan blistavi crnogorski um opisuje čovjeka koji nije postajao: „Sebe je izmišljao. Izmislio je da je ono što nije bio, a bio je ono što nije htio! Sve što je volio, izmislio je da mrzi, a sve što je mrzio izmislio je da voli!“ Handkeov trijumf potpuno je iznad trendova koji se uspostavljaju preko malih država, prenosilaca diktata Zapada, u prvom redu Amerike. A taj zadatak u prošlosti, i danas, počev od Napoleona i Hitlera, ima isti cilj; pomjeranje na istok! U tom pomjeranju prvi put u časnoj istoriji nečasno učestvuje i Crna Gora! U tome je suštinska razlika, a kako to vidi blistavi crnogorski um, moralna snaga i dostojanstvo nobelovca Handkea nijesu pristali na status čovjeka neistine.

Handkeova patnja je zbog raspada Jugoslavije. Pošto mu je životni princip da odbija stavove zasnovane na lažima, posumnjao je da je u građanskom ratu u Jugoslaviji propaganda bila osnovno oružje. Handke je u Americi žestoko napadan zbog stavova o NATO-u i bombardovanju Srbije. Handkeove istine su suprotne čovjeku koji nije postajao: „Čekao je da mu kažu, koga da mrzi, a koga da voli! I tako nije ni volio ni mrzio. Ličio je na čovjeka, a nije bio čovjek, bez svijetla u očima, mučio je istinu da na sve pristane, ne bi li postao neko drugi, o kome ništa nije znao“. Handkeov princip života je ostvaren, dobio je odgovor na pitanje: „Ko sam ja?“ Čovjek! Književnost i politika su jedno, a postati čovjek je drugo, uzvišeno Handkeovo djelo. „Čovjek koji nije postajao izmišljao je da su mu sve oni koji mu nijesu ništa. Vezan za ono što je bio, čeznuo je da bude ono što nije, i postao je sve drugo, sem ono što jeste! Nije znao da ne postoji! Dok misliš na njega, odnekud izroni. Čim prestaneš, On nestane, kad ga zaboraviš, neće ga biti, niti ga je ikad bilo. Nije bio predviđen da postoji!“

Smisao i dostojanstvo puta postoji, samo utoliko, ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi-kazao je nobelovac Ivo Andrić!

---