-Piše: Milan Mišić

Činjenice koje ukazuju da je počinio „teška krivična djela i prekršaje” koja američki ustav navodi kao razloge za opoziv, nisu sporne. Pa ipak, na predstojećem suđenju u Senatu, stočlanom gornjem domu američkog Kongresa, Donald Tramp neće biti opozvan sa mjesta 45. predsjednika SAD, jer će, sasvim izvjesno, protiv toga glasati svi članovi Republikanske partije.

Za opoziv je, naime, neophodna dvotrećinska većina, dakle 67 senatora, a odnos snaga tamo je 53 prema 47 za republikance.

Da li to znači da su demokrate, pokrećući „impičment”, ustavni proces smjenjivanja predsjednika koji je prekršio zakon i norme vladanja – „džaba krečili”? U njihovom taboru tvrde da nisu, da je pokretanje opoziva bila njihova ne samo politička, negu i ustavna, pa i moralna dužnost, te da je zbog toga ovo proces ne toliko za sadašnjost, koliko za istoriju.

Tramp je tek treći - poslije Endrjua Džonsona 1868. i Bila Klintona 1999 – koji je „impičovan”, a bez obzira na to što će Senat većinski odlučiti da „nije kriv”, biće prvi predsjednik koji se s tim biljegom kandiduje za drugi mandat.

Senatsko suđenje će biti glavni događaj na početku izborne 2020, pa je glavno pitanje kako će ono uticati na izborni ishod. Pouzdanog odgovora u ovom momentu nema, pogotovo što se ne zna ko će iz tabora demokrata Trampu da izađe na crtu u novembru 2020.

Iz Bijele kuće poručuju da će predsjednik iz procesa opoziva izaći ojačan, držeći se već poznatog narativa da je riječ o „lovu na vještice”, ujdurmi „duboke države” i nastojanju protivnika da „ponište rezultate izbora 2016”.

Političke posledice ovog, u svakom slučaju istorijskog impičmenta su, međutim, mnogo složenije. U igri je mnogo faktora, među kojima je glavni da pobjednika predsjedničke trke ne odlučuju glasovi građana, nego „izborni koledži” u svakoj od 50 federalnih država, što praktično znači da pobjednik može da bude i kandidat koji je u ukupnom zbiru osvojio manje glasova.

Hilari Klinton je 2016. izgubila predsjedničku trku, iako je osvojila čak tri miliona glasova više od Trampa. Neke današnje računice pokazuju pak da bi Tramp opet mogao da pobijedi čak i ako bude imao i pet miliona glasova manje od rivala iz redova demokrata.

U kampanji koja će obilježiti sledeću godinu pred biračima će biti i stari argument Trampove podobnosti i kvalifikovanosti za predsjedničku dužnost, što je na dnevnom redu bilo i tokom minule tri godine.

U pozadini impičmenta je, međutim, i jedno šire ustavno pitanje odnosa snaga između zakonodavne i izvršne vlasti. Tramp, naime, smatra da su predsjednikova ovlašćenja apsolutna, da je sve što čini i legalno i legitimno, što narušava ustavni koncept međusobne ravnoteže i kontrole tri grane vlasti: zakonodavne (dvodomni Kongres), izvršne (predsjednik) i sudske.

Ostaje, naravno, i pitanje kakve će posledice impičment imati na Trampovu spoljnu politiku, čija je glavna karakteristika da je mnogo toga započeo, a malo dovršio, između ostalog i zbog stalnih promjena spoljnopolitičkih funkcionera njegove administracije u kojoj su sada već četvrti savjetnik za nacionalnu bezbjednost i drugi državni sekretar.

Nadajmo se da se neće ugledati na Bila Klintona, koji je svoj impičment (okončan 12. februara 1999) brzo zatrpao pokrenuvši (24. marta) prvu NATO oružanu akciju ikad: bombardovanje SR Jugoslavije…

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---