- Piše: Boško Vukićević

Zašto bi se za potrebe izglasavanja nekog zakona država morala dovesti u vanredno, maltene ratno stanje? Koliki legitimitet može imati zakon koji vlast, opravdavajući sopstvenu reputaciju lopova, u parlamentu izglasava u gluvo doba noći, prethodno uhapsivši opozicione poslanike, dok je tokom dana glavni grad u opsadnom stanju, uz stotine policajaca i oklopnih vozila koji blokiraju puteve ka institucijama i helikoptere koji neprestano nadlijeću? Kolika pravednost može proisteći iz zakona koji podržava samo vladajuća kasta uz malobrojne ekstremističke društvene segmente, dok mu se cjelokupni preostali dio društva protivi, a podršku ne dobija ni kod inostrane stručne javnosti? Koliku vrijednost može imati zakon čija bi primjena mogla izazvati građanske i vjerske sukobe i ugroziti sami opstanak države?

Odgovori na postavljena pitanja govore o visokom stepenu rizika koji je diktator Đukanović dosegao suludim insistiranjem na Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, koji je u narodu opravdano nazvan Zakonom protiv pravoslavlja u Crnoj Gori. Nema sumnje da je upravo Đukanović glavni inicijator i ideolog spornog zakona, dok je Vlada samo imala ulogu formalnog predlagača. Takav utisak mogao se steći nakon što se montenegrinski diktator, iako deklarisani ateista, javnosti predstavio kao novopečeni ali pasionirani izučavalac religije i istorijata Crkve u našoj zemlji, i kao neko ko će imati krucijalnu ulogu obnovitelja tzv. Crnogorske pravoslavne crkve.

Lično nijesam gajio bilo kakve iluzije da bi moglo doći do povlačenja neustavnog zakona, ili makar do odlaganja. U situaciji režimske kontrole svih institucija, kao i podrške NATO krugova koji su SPC već označili kao strateškog neprijatelja u službi interesa Ruske Federacije, vjerovatnoća povlačenja zakona bila je svedena na minimum. Svaku mogućnost te vrste diktator je odlučno otklonio riječima da će zakon biti izglasan po svaku cijenu. Uostalom, odustajanje od zakona u poslednjem momentu značilo bi najveći poraz crnogorskih vlastodržaca u istoriji našeg parlamentarizma. Jedino pitanje je bilo koja će biti reakcija slobodnog naroda na Đukanovićevu samovolju i sporni zakon, tj. u kolikoj mjeri će vjernici biti odlučni u odbrani njihove Crkve. Imajući u vidu sve što se dešavalo u prethodnih nekoliko dana, možemo reći da su slobodni ljudi položili ispit.

Ispostavlja se tačnom prognoza nekih analitičara da bi crnogorski diktatorski režim, koji je bez većih teškoća uspio da usvoji neke strateške odluke uz ogromno protivljenje javnosti, upravo po pitanju pravoslavne crkve prvi put u svojoj trodecenijskoj vladavini mogao da „polomi zube“. Veličanstveni pravoslavni sabor u Nikšiću, kada je po groznom nevremenu dvadesetak hiljada ljudi uputilo jasnu poruku vlastima da će nepokolebljivo braniti svetinje, bio je jedan od prvih odgovora na Đukanovićevo bezumlje. Nakon toga, sjednica crnogorske Skupštine koja je za temu imala sporni zakon bila je takođe indikativna. Oči i besjednička gestikulacija predstavnika vlasti reflektovali su strah i nesigurnost, čak i prije incidenta u sali i hapšenja opozicionih poslanika. Iako premijer Marković nije formalno prihvatio bilo kakvu mogućnost kompromisa, njegova retorika i mimika kao da su govorile da bi on lično i odustao od zakona koji može donijeti krvoproliće, ali se ne smije usprotiviti šefovom ludilu. Usiljeni i drhtavi aplauzi režimskih poslanika nakon usvajanja zakona kao da su odražavali svjesnost tih nesrećnih ljudi da čine nešto u tolikoj mjeri nemoralno i bogohulno, da to jednostavno ne može biti zaboravljeno niti oprošteno. Ipak, i pored te svjesnosti oni su glasali za zakon, jer su kod tih izgubljenih duša obožavanje diktatora i strah od njega jači od bilo koje duhovne potrebe.

Moglo bi se reći da je izglasavanjem zakona Đukanović ostvario uspjeh jedino u tome što je državu doveo do tačke usijanja i mogućnosti izbijanja građanskog rata, imajući u vidu da je on i do sada izazivao velike društvene krize u cilju produžetka sopstvene vladavine. Što se samog izglasavanja tiče, režim je ostvario samo Pirovu pobjedu, što je implicitno priznao i premijer Marković, ističući da vlast neće zauzimati crkve i time rizikovati opštu narodnu pobunu. Sramni zakon neće biti sproveden u svojim ključnim segmentima. Jasnu pobjedu ostvarili su samo slobodni i vjerni ljudi, od kojih su mnogi prethodno bili razočarani politikom i pasivizirani, a kojima su primitivizam i bahatost montenegrinskog diktatora ubrizgali ogromne količine energije i ujedinili ih.

Naime, prvi put u istorijatu narodnog suprotstavljanja crnogorskoj kleptokratiji sprovedene su opsežne i simultane forme građanske neposlušnosti i nenasilnog otpora, uz blokadu saobraćajnica i neke druge mjere u gotovo svim našim gradovima. Iako je brojnost crnogorske policije po glavi stanovnika među najvećom u Evropi, režim jednostavno ne posjeduje dovoljno represivnih kadrova koji bi se mogli nositi sa situacijom opšte građanske neposlušnosti. Metodi nenasilnog otpora koji su se istovremeno primjenjivali u većini crnogorskih gradova za vrijeme skupštinskog zasjedanja, nevosmisleno ukazuju na postojanje recepta za svrgavanje diktatorske vlasti. Takav recept je neophodno primijeniti u slučaju strateških odluka vlastodržaca koje izazivaju ogromno nezadovoljstvo stanovništva, kao što je sada bio slučaj. U datim okolnostima, dobar dio crnogorske policije ne bi bio ni spreman da sprovodi kritična naređenja diktatorskog režima, koja podrazumijevaju juriš na crkve i svetinje. Takvo otkazivanje poslušnosti nekih od ključnih poluga nakaradnog sistema moglo bi predstavljati jedan od ključnih koraka u procesu oslobođenja zemlje od trodecenijske diktature.

---