-Autor: Aleksandar Trifunović

Sjećate li se, kada su tokom prošle godine članovi tročlanog Predsjedništva BiH, Dodik, Džaferović i Komšić bili u Briselu, šta je bila glavna vijest u stranim, pa i u domaćim medijima? Glavna vijest je bila da su njih trojica sjela za sto i da su potom jeli zajedno?! Dobro ste pročitali. U EU, ali i u ostatku kvazizainteresovanog svijeta, srećni su ako naši ljudi sjede zajedno za stolom tokom večere ili ručka, a da se tom prilikom ne poubijaju escajgom.

Iako vam se čini uvredljivim, jer, realno, i majmune nakon malo treninga možeta naučiti da mirno sjede za stolom, tačno je da su tako nisko postavljena očekivanja jedina ambicija EU prema BiH. Ova strategija očita je u svakodnevnom djelovanju međunarodne zajednice u BiH. Bitno je da se ne puca. I to ne zbog brige za Bosnu i Hercegovinu, ne, ne, ne... shvatite već jednom, u međunarodnim odnosima nema brige i zabrinutosti, postoje samo interesi. Jedini interes je da neki novi sukob u ovoj vukojebini ne izazove novi talas migracija i izbjeglica, koji u ovom trenutku, u zadatim evropskim kvotama, jednostavno nemaju gdje da stanu. Zato je stanje „bitno je da se ne puca” prvo i osnovno što ovdje žele da vide evropski, pa i svjetski emisari.

Tom logikom, svako ko može da garantuje da posjeduje kontrolni paket akcija nad svojim narodom je kvalitetan sagovornik i saradnik za stolom. To je istina, a za svjetinu ostaju nejasne i neprevodive izjave o brizi i zabrinutosti za Bosnu, o putu za Evropu i vjeru u ove ljude koje nikog ne obavezuju. U toj brizi za mirnu Bosnu, obični ljudi nisu tema.

Političke partije to dobro znaju, te stalnim natezanjem izranjavane kože preostalih ljudi zatežu ratne bubnjeve temama kojim se narod vođen pogrešno usmjerenim bijesom beskonačno zabavlja i troši energiju. Tako da na protest zbog katastrofalnog kvaliteta vazduha u skoro pa milionskom Sarajevu izađe 100 ljudi.

Zahvaljujući izbornom inženjeringu, potpunoj kontroli javnih medija i javnih preduzeća, bliskosti ovdašnjih biznismena sa politikom i političarima, nekih 15 odsto do 20 odsto aktivnih birača uspijeva godinama da tako osvojenim izbornim rezultatom drži pod potpunom kontrolom tobož demokratske procese, tako da legitimitetom takve većine potpuno gospodare političkim, pa samim tim i društvenim, i ono što je najvažnije, ekonomskim resursima.

Svjetini je takva politika obezbijedila privid apsolutne slobode, u kojoj se osnovna ljudska prava ismijavaju, tako da prosječan primat može da se iživljava nad slabijim partnerima, svojom ili tuđom djecom, pripadnicima drugih i drugačijih, bez straha od posledica. Može da tuče i da bude nagrađen aplauzom i mitingom podrške. Nasilje se prećutno, ali i javno, opravdava, nasilje većina odobrava.

Sistem ne želi da uspostavi red jer upecati narod na foru da je bolje biti snalažljiv, nego biti glup pa poštovati pravila je nešto najbolje što se može desiti nekom ko vlada. Svako pojedinačno misli da je sitnim snalažljivostima zajebao nekog drugog, prekasno shvati da je zajebao samo sebe. Jer sistemi su uspostavljeni da štite slabije, i uspješna društva su uspješna zato što imaju konsenzus većine da se pravila trebaju poštovati. Iz jednog prostog razloga, što su u takvim društvima jednaka za sve i što život čine sigurnijim i lakšim. Nepostojanje pravila pak dovodi do nesigurnosti i anarhije i tu uvijek stradaju najslabiji. A većina je u toj kategoriji. Najslabijih.

Ovih dana svjedočimo potpunom preuzimanju resursa države od strane politike. Obavještajne i bezbjednosne službe moraju u potpunosti biti oslobođene uticaja političkih partija, to je garant civilnih sloboda, prava jednakih za sve. Ovdje je upravo suprotno, bliskost sa političkim partijama jedini je uslov za dobijanje takvih funkcija. To, u najjednostavnijem, znači da će politički neistomišljenici moći da se kontrolišu, predstavljaju neprijateljima i postanu tema službene obrade, legitimno i po zakonu većine, ovakve većine, jer nezavisnost takvih institucija već godinama ne postoji.

Ovih dana je i objavljeno da se BiH, po običaju, strmoglavila na listi zemalja u kojima caruje korupcija. Kako je to moguće kada sredstva za borbu protiv korupcije nikad nisu bila veća? Milioni eura i dolara godišnje dodijele se borcima protiv korupcije, a korupcija je svake godine sve veća. Kako to, kako to, pjeva Vojko V. Ko je kriv?

Da se možda ipak pokuša promijeniti strategija borbe protiv korupcije, koja traje već 25 godina, pa da se iz najskupljih ovdašnjih hotela ta borba prenese ne ljude i na ulicu, da se investira u pritisak na politiku, a ne u pritisak u kafematima na kafe pauzama jalovih i beskorisnih seminara i konferencija. To se, naravno, neće desiti, jer se ovdje finansira privid borbe protiv korupcije, a ne stvarna borba protiv ove pošasti, iz gore navedenih razloga. Interes je mirna Bosna, ako može biti i pravno sigurna, dobro i jeste, ali ne mora, jer to nije prioritet.

Kada sam pisao da je podrška političkog vrha Republike Srpske ministru policije, nakon što je pred kamerama u Narodnoj skupštini RS udario poslanika, poziv na nasilje, dobio sam prijetnju smrću. Prijavio sam prijetnju policiji, kojom gospodari nasilni ministar o kom sam pisao u tekstu ispod kog sam dobio prijetnju. Shvatate li sad? Bitno je da se ne puca.

6yka.com

---