- Piše: Maksim Drašković

„Bog vas kleo, pogani izrodi”. (Njegoš) Nikad mi nije bilo jasno zašto se neko srdi i doživljava kao uvredu kad mu kažete da je izrod. Ono jeste – stvarno je ružno kad je neko izrod, ali riječ kao riječ, šta ima tu loše? Ona je samo po mjeri onoga što znači. Pustite riječi da žive, jer one žive i jesu. Imaju svoj korijen i njega se nepokolebljivo drže (nažalost, za razliku od ljudi). Iz tog korijena rađaju se izdanci novih značenja, što prepliću prošlost i budućnost, opominju na lutanje i sve nepogrešivo nazivaju pravim imenom. Riječi imaju svoj izvor, svoju nepomućenu bistroću, svoj životvorni tok do ušća u sopstvenu nepatvornost.

Izrod je onaj što iskorači iz roda, onaj što se otrgne od korijena, ne priznaje sopstveno rođenje, ne osvrće se na krvotok koji ga vraća ishodištu, poništava svoj genetski predački tok, ode od svog roda i postane odrod. Da li je onda taj sam na to pristao i to postao, ili mu to neko podvaljuje? Ako si na to sam pristao, sam odlutao s predačkog puta i svojevoljno postao tikva bez korijena – e, nemaš ti onda, druškane, pravo da se ljutiš što te izrodom zovu! Nijesi ti sobom rodio krv u svojim venama, otkuda ti pravo da je mijenjaš i da joj braniš da struji u tebi? „Krv novorođenčeta stara je na hiljadu godina“, kaže Jovan Zlatoust.

Isto tako se ražesti i onaj što mu kažete da je nesoj. Nimalo mu ne smeta što to jeste – krivo mu jedino što ste ga prepoznali. I opet mu kriva i ružna riječ, koja je složena da nepogrešivo označi prisutni porok. A riječ lijepo i doslovno kaže – nesoj je onaj što nije soj, što se nije usojio, što se udaljio od vrste, postao neka druga rasa – što opet nije prirodno, pa sve da je, kad bi to moglo, postao neka plemenita i uzvišenija sorta, a ne, kao što je to obično, poganija.

A tek kad proslovite složenicu izdajnik, tu ste se pogotovo grdno i neoprostivo zamjerili. A samo ste mu rekli da je dao, odnosno izdao nešto što je imao, da više nije ono što je bio i nema ono što mu je pripadalo. Da je prodao sebe u tuđina, pohulio vjeru prađedovsku, božije zamijenio bezbožnim, zabandoglavio i skrenuo ubandu, mimo svakoga svoga (osim ako nije kao kruška pao pod krušku – e, onda nije izdao, već je na svom tragu odavnina).

Eto, takve su ove „pogane“ riječi srpskoga jezika – „šta je čije, daju svjema“. I koliko ih je još, što svakome i za sve skrešu dim u dim – pogani, ugase, gubavci, otpadnici, tranje, ulizice, prdež i smrdež … Čak i ova aktuelna prdnjava, što je samo sočna metafora za odgovarajuću besjedu. Pa i bez metafore – kad se neko tako i izvorno oglasio, govorili su mu „otkako si se rodio, nijesi ništa pametnije izustio“. Zato se nemojte srditi vi koji se prepoznajete – to je samo naš lijepi vukovski, njegoševski, markomiljanovićevski…, odnosno sve zajedno, bogati, sočni narodni srpski rječnik.

A ovo je i prestupna godina. Kažu da za mnogo šta ima nezgodne biljege. Vjeruje se da nije berićetna, da u njoj ne treba ništa značajnije započinjati. Mislim da je to samo narodno praznovjerje. Jer, ako je tako, nama je prestupna svaka, evo već trideset godina. Ipak, ova ima, akobogda, jedno veliko značenje u koje treba svi da vjerujemo - a to je da su ovi na vlasti, kako reče vojvoda Draško iz „Gorskog vijenca“, „božju grdno prestupili i da će im carstvo poginuti i u ruke boljima uljesti“. Amin, Bože daj!

---