- Autor: Zoran Šaponjić

Mokri do gole kože, među krstovima i ikonama, među svijećama i među sobom, na pola puta od neba do zemlje, prolazili su kroz Nikšić ljudi u kolonama. Jedna je preko Kule i Čakora zamakla nebom ka Pećkoj Patrijaršiji i Gračanici, druga preko Durmitora i Žabljaka Mileševi, još jedna ka Morači, pa još jedna ka Ostrogu i Prevlaci Miholjskoj… Dvije su se susrele iznad Nikšića i nije pala krv nego su se braća izljubila, pomirbožala, pozdravila, pa je svako otišao svojim putem… A put im svima isti.

Hodali su Nikšićani i nisu mogli da stanu. Hodali su i kad su prestali da hodaju, hodali su i kad su zaspali, i kad su počeli da sanjaju, hodali su i kad su mislili da stoje, hodali su i kad su se probudili, uzela ih sila za ruku i vodila iznad grada i kroz grad, na pola puta od neba do zemlje.

Jednu je od kolona vodio dječak sa velikim plavim očima. Nosio je krst, padala je kiša, a dječak nije plakao, i nije mu bilo hladno, nego se radovao, i sve, dok je hodao kroz Nikšić, izgovarao je molitvu, jednu istu i nije prestajao: Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje, da dođe carstvo tvoje… Oče naš koji su na nebesima…

Svu noć nebom nad gradom prolazile su kolone… Ko bi izbrojao toliki narod… A što bi ga ko i brojao? Ko je još prebrojao kapi kiše, ili zvijezde na noćnom nebu? A, što bi ih i brojao? A ko je još kapom zastavio vjetar iznad Durmitora? A, što bi ga i zastavljao kad se vjetar zastaviti ne može?

Svu noć nad Nikšićem padala je kiša. Slivala se u bezbroj slapova nad gradom i u hiljadama svjetala. Na Nedjelju praštanja oprala je sve pred sobom, sprala svaki grijeh sa duša naroda.

Litiju koja je nebom nad gradom prošla, a bilo je gluvo doba noći, predvodio je dječak sa velikim plavim očima. U rukama je nosio krst. Ljudi su išli za dječakom i plakali. Vijorile se zastave, nebom nad Nikšićem prolazili krstovi, stotine i hiljade njih, ko bi ih prebrojao. A, i što bi ih brojao?

Uskovitlala se nebesa nad Nikšićem. Sve se izmiješalo, i zastave i ikone, i krstovi i narod i oblaci, i kiša koja se slivala u slapovima u hiljadama preliva i hiljadama boja, među strašnim znamenjima. Ko je noćas umio da čita, mogao je mnogo pročitati ne nebu iznad Nikšića. I, šta je bilo i šta će biti.

Hodali su ljudi kroz Nikšić. Ko bi ih mogao prebrojati. A, što bi ih ko i brojao? Samo jedan da je sa krstom i ikonom prošao kroz grad, dok su se sa neba slivali slapovi, bilo bi dovoljno… Gospod bi uslišio njegove molitve.

Nema toga ko je te noći u Nikšiću zaspao i ko čitave noći nije nebom hodao. Među krstovima i ikonama, među strašnim znamenjem. U noći kad počinje veliki post, kad se sve u čovjeku uskomeša i uskovitla,

Gospode Bože, takvu sliku niti sam kad vidio, niti ću je vidjeti. Kad su se negdje u ulici ispred glavnog trga, dok je prolazila litija, uskovitlale zastave i krstovi na njima, likovi svetaca, molitve, povici „ne damo svetinje“, kad se sve to pretvorilo u jedan veliki vrtlog, u jednu strašnu silu. Zastao sam na tren, oduzetih nogu od straha koji me protresao do poslednjeg damara, stajao sam na ulici, a nisam dodirivao zemlju, zadrhtao mokar do gole kože…

Nebo nad Nikšićem u noći litija.

iskra.co

---